Ovaj tekst ne preporučujem čitaocima mlađim od četrdeset godina.
Ovaj tekst je o ljudima i pisan je za ljude koji su imali dva života.
Razmeđe između prestanka jednog i početka drugog života je 1992. godina.
Prvi život, u odnosu na ovaj drugi, metafizički, koji sad živimo, bez obzira na zub vremena, još uvijek je ostao u jakim tragovima.
U tome i jeste razlika, generacijska, između ovih do četrdeset i nas koji smo s njima, ali sada u nekom drugom životu.

I jedni i drugi, ovdje i sada, praktično simuliramo život. Osjećamo nemoć da bilo šta promjenimo, osjećamo da konce svih naših života vuku neke mračne sile, mračne i neuhvatljive. Osjećamo, a ništa se ne pitamo. Na sceni je, uz svo to glumljenje života, neviđeni pad i srozavanje elementarnih ljudskih vrijednosti, osobina koje nas na dvije noge razlikuju od onih sa četiri.

 

Pročitah negdje da je ovih dana u Srebrenici zatvorena jedina prodavnica obuće u gradu. Nema prometa!

U jednom našem dnevnom listu vidjeh kako je moj omiljeni ministar inostranih poslova za jedan dan u jednom sarajevskom restoranu skršio 7000 maraka! Desilo se, valjda, to onog dana kada mu je ruski kolega Lavrov dolazio u posjetu. Nakon zajedničkog ručka, čim je gostu ugledao leđa, moj omiljeni ministar i njegovo društvance od petnaestak saradnika, do ranih jutarnjih sati spiskali su tu skromnu svoticu, koja je pravdana kao "trošak diplomatskog ručka"!

A premijer entiteta Republika Srpska, izgleda, prvi počeo sa bajramlucima! Ili je možda umislio da je Djeda mraz, Sveti Nikola, đavo će ga znati! Podijelio čovjek 5 miliona maraka medijima u RS! Svakom prema zaslugama: Najviše medijskom bedemu odbrane vlasti, javnom tv servisu, al' zapalo je nešto i ostalima. I vuk siti i ovce na broju. Pa da pogađamo ko je pobjednik i narednih izbora u ovom entitetu?!

"Anarhija - bezvlađe, bezvlašće, raspuštenost, nedostatak zakona i autoriteta u društvu, nered, kaos."

(Jugoslovenski leksikografski zavod - Zagreb, 1972.)

Irhad Čampara je policajac od karijere. Dugo godina radeći predano svoj posao, napredovao je u službi. Neka vrsta priznanja za profesionalni rad bilo je i Irhadovo učešće u policijskim snagama UN-a u smirivanju građanskog rata u Istočnom Timoru. Državi, za koju ni Irhad niti veliki dio nas nikada prije nije ni čuo. Doduše, pitanje je koliko je ljudi na ovoj kugli zemaljskoj i za nas znalo prije nego što je na ovim prostorima počelo četvorogodišnje krvoproliće. Ovu digresiju iznosim i zato što je bosansko ratno iskustvo i čovjeku o kojem pričam pomoglo da se bolje snađe u sličnom paklu na potpuno drugom kraju planete.

Znate li ko je Radovan Bosnić? Nikad čuli!?

Radovan je Drvarčanin koji je rođenu majku deset dana mrtvu držao u kući. Nije je imao čime sahraniti.

Znate li da je u prvih šest mjeseci ove godine iz Federacije BiH iselilo 2.000 ljudi? Statistika kaže da je njihova prosječna starosna dob 30-ak godina. A skoro će i petnaest godina otkako je rat prestao.

Znate li da „Zlatni ljiljani“, dobitnici najviših ratnih priznanja, pripremaju velike proteste početkom narednog mjeseca? Nezadovoljni statusom, primanjima, ogorčeni, izigrani, ostavljeni na milost „pobjednicima“ na vlasti.

Kuha na sve strane. 

Kad nešto bolje razmislim, kad probam shvatiti i svariti ovo što zovemo našim svakodnevnim životom, kad pokušam naći krivca za ovo naše kolektivno lutanje od bezizlaza do beznađa, kad poredam sve one za koje mislim da su krivi što nam je sve tako - znam da neću pogriješiti jedino ako kažem da u ovoj priči "ničije maslo nije za ramazana".

Vozim se i jutros na posao mojim omiljenim tramvajem "dvojkom". Ni osam još nije, a pred zgradom policije, preko puta "Maršalke", oteg'o se red. I staro i mlado, sa djecom u naručju, sunce već dobro upeklo... čekaju u redu za lična dokumenta. Uglavnom, pasoše.

Pao sistem! Kažu. K'o da mi ne znamo da to nije tačno. Ovdje sistem nije pao. On nikada i nije uspostavljen. Na državu mislim. Al' ovdje je riječ, vele, o padu sistema, onog kompjuterskog. U pitanju je, objašnjava nam portparolka nadležnog ministarstva, pokušaj da nas sve u ovoj državi, po prvi put uvedu u sistem jedinstvenih podataka. Veli djevojka da će to biti veliki korak ka Evropi. Čim uspije. A još nije. A kad će, vidjećemo.

Meni ostaje, uz sve čestitke za još jedan pokušaj da se od ovih prostora napravi država, ogroman ibret: Kome je palo na pamet da ovaj eksperiment sa ljudima izvede baš u vrijeme godišnjih odmora? Il' je taj pametnjaković koji je ovo smislio pretpostavljao da je narod već toliko okokuzio, da niko nigdje i nikada na bilo kakav put krenuti neće!

 

I jutros, kao i  svakog jutra, u moj tramvaj "dvojku" kojim u 8 sati i sedam minuta (tada je skoro prazan, tako mi govori višegodišnje iskustvo) idem na posao, upadaju revizori. Oni što ih nisu na vrijeme opazili pa "razgulili", nemaju izbora. Il' moraju imati kartu, il' će je, ako je "reva" tog jutra dobre volje, morati kupiti u tramvaju, ili će zaplatiti kaznu. Vadione nema! Ovih dana posebno stradaju ova naša djeca što su iz raznih krajeva mile nam domovine došla upisati fakultete. Ionako u šoku, što zbog neizvjesnosti oko upisa, što zbunjeni golemim gradom, super su medij za naše revizore. Al' reva radi po zakonu!

Ovih posljednjih mjeseci neke druge čike revizori "trkeljali" su po knjigama naših državnih institucija. Htjeli da vide koliko ko troši i je li sve po zakonu. Ono što su našli u pojedinim državnim institucijama, ministarstvima - ravno je finasijskom hororu, neviđenoj neodgovornosti i nebrizi za pare poreskih obaveznika. A to su, ti poreski obveznici, one smrknute face kojih su (vratimo se početku priče) tramvaji svako jutro puni. Penzioneri, koji nisu baš sigurni hoće li im ovaj mjesec biti para za penzije; oni već spomenuti studenti koji em nisu sigurni šta upisati em hoće li i sa koliko para taj upis morati "podmazati"; njihovi zabrinuti roditelji koji su "i sat i lanac" već zavalili u kredite kako bi djecu školovali. Rate pristižu, bankari gule, nema se više odakle - a djeca traže svoje. A plata nema! Pa oni što ih bolest tjera doktorima, zabrinuti jer u džepu nemaju ni deset maraka, a lijek treba platiti! Od čega? I naravno, jutarnja gimnastika sa revizorima u neku ruku dođe im ko relaksacija i način da svu svoju muku istresu na revizore.

Ispričaću vam sada samo jedan dio priče koju nosim u sebi petnaest godina. Od devedeset i pete, od kraja rata. Čini mi se da od tada nema dana a da se il' ne probudim il' ne zaspim sa nekom gorčinom u stomaku, nekakvim kamenom koga nikako da se oslobodim. Riječ je o poslu  kojim se bavim više od  trideset godina. Tačnije, o dijelu ljudi koji se iste ove godine istim poslom bave. O načinu na koji ga rade. O poganoj riječi novinarskoj, posebno u vremenima zla i rata na ovim prostorima.

Upravo zbog takvih, od te devedeset i pete pa sve do danas, ne jednom sam se stidio što sam novinar, osjećao gađenje, mislio sve napustiti i pokušati nešto drugo raditi. Na kraju sam shvatio da ništa drugo ne umijem, da je kasno i skoro nemoguće u mojim godinama mijenjati i poslove i svjetonazore. Takvog sam odgoja i takve "japije" da na lažne kompromise ne mogu pristajati, ne mogu sam sebe lagati, a shvatio sam da od onog početnog zanosa u novinarstvu koji seže i do toga da se i svijet tvojim pisanjem može promjeniti - nema ništa.