Ovaj tekst ne preporučujem čitaocima mlađim od četrdeset godina.
Ovaj tekst je o ljudima i pisan je za ljude koji su imali dva života.
Razmeđe između prestanka jednog i početka drugog života je 1992. godina.
Prvi život, u odnosu na ovaj drugi, metafizički, koji sad živimo, bez obzira na zub vremena, još uvijek je ostao u jakim tragovima.
U tome i jeste razlika, generacijska, između ovih do četrdeset i nas koji smo s njima, ali sada u nekom drugom životu.
I jedni i drugi, ovdje i sada, praktično simuliramo život. Osjećamo nemoć da bilo šta promjenimo, osjećamo da konce svih naših života vuku neke mračne sile, mračne i neuhvatljive. Osjećamo, a ništa se ne pitamo. Na sceni je, uz svo to glumljenje života, neviđeni pad i srozavanje elementarnih ljudskih vrijednosti, osobina koje nas na dvije noge razlikuju od onih sa četiri.
Odsustvo osnovnih moralnih vrijednosti razvaljuje kompletan život nacije: od politike, preko biznisa pa do porodice. Ovo je vrijeme u kojem su na površinu isplivali svi naši atavizmi, vrijeme u kojem brat brata više ne poznaje, živimo život u kojem je na ljestvici svih ljudskih vrijednosti, na samom njenom vrhu, njegovo veličanstvo Novac i materijalna hedonistička zadovoljština kao plafon svih naših životnih projekcija. Njihov i početak i kraj.
Uz sve to i ne treba čuditi što je, barem ja tako mislim, u ovom našem gulagu za ispiranje mozgova, već od one prekretnice u našim životima koju sam na početku teksta spomenuo, na sceni pravi sumrak autoriteta. Gdje god da zagrebete: U politici "drmaju" neostvareni i nedovršeni likovi, korumpirani i kriminogeni tipovi koji su toliko uvaljeni u nečasne poslove da će ih svaka promjena sistema vrijednosti oličena u izborima i promjeni vlasti - strpati direktno iza rešetaka i to na višegodišnje robije. Pa nisu ludi da išta pomiču, oni sve rade da se ništa ne uradi, oni i njihova misija prikrivanja zla koje su ovom narodu učinili barem u ovih posljednjih sedamnaest godina - glave su nas došli! Već! Mada dno još nije dotaknuto. Ni ekonomsko, ni moralno.
I zato bacimo narodu kosti od priča o danima državnosti, o bezviznom režimu, o referendumima... a mi ćemo u međuvremenu, po sistemu spojenih sudova na površini držati jedne druge i tako, vremenom, u ovoj gulag državi, aminovati sve naše pljačke i otimačine. A na ruku im ide i veliki dio medija, koji su po definiciji slika stanja u državi, a po potrebi, kao što je ovdje slučaj, i moćno oružje za odbranu oligarha na vlasti i bacanje narodu prašine u oči.
Pa tako, danima razglabamo o tome koji je pravi datum državnosti ove države. Pa onda, pola zemlje - ko slavi 25. novembar, ZAVNOBIH, a ona druga polovina neće, vele, a gdje je tu 29. novembar, AVNOJ? Pa se onda jave treći, pa kažu da je zapravo pravi datum 26. maj!? Ko biva, tada se Kosača udala za Kotromanića, pa pošto to nije bio brak iz interesa već ljubavi, i njihovo rođeno čedo, BiH, mora biti takvo.
Tuk na utuk, pa raspali!
Pa onda, komšije dobiše "ausvajs" za Evropu, a mi opet ne! I bezbeli da za to nismo krivi mi, već oni što su dobili takvu dozvolu i oni što su im dali. Pa se i tu odvalila lavina dubokoumnih poruka naših vlastodržaca i njihovih medija o tome kako Evropa nas nije nikad razumjela, a eto razumije naše komšije. Slijedi i neizostavni medijski cinizam u formi npr. pitanja hoće li Ratko Mladić u Hag sa vizom ili će mu biti dovoljan pasoš? Ha, ha... duhovito... da zaplačeš, da zakukaš. Još da su znali da je 19. decembar, uz to što je datum ukidanja viza već spomenutim komšijama, i pravoslavni vjerski blagdan Sveti Nikola, a taj Nikola je bio, tako vele, zaštitnik moreplovaca i svih putnika, tada bi materijala za ironiju i sarkazam ove vrste bilo mnogo više! A bilo ga je dovoljno i u nekim komentarima ovog čina sa nekih trebalo bi biti ozbiljnih mjesta, po kojima je jedino Bošnjacima i Albancima na ovaj način praktično zabranjeno putovati po bijelome svijetu. Što, naravno, nije tačno. Jer i oni poprilično i to godinama već putuju. Doduše sa hrvatskim putovnicama, al' putuju. Sad će to moći i oni koji za rezervnu domaju prihvate Srbiju i Crnu Goru, a i takvih, počevši od onih koji žive u Sarajevu i u cijeloj BiH, ima takođe na hiljade. I putuju. I putovaće. I trguju. I trgovaće. I švercaju. I švercovaće.
Istina je da neću moći putovati ja, građanin BiH, i brojni poput mene. Jesam Bosanac, a nisam Bošnjak. I ne mogu bez vize nigdje. Svi moji korjeni su ovdje. I ne pada mi na pamet da ih se odričem, bez obzira što me, u ovom drugom životu, malo malo pa poneki dušebrižnik napomene kako bi mi pravo mjesto bilo negdje drugdje, pa me ovu zadnju deceniju stalno prate epiteti, zapravo upozorenja. Počelo je od toga da sam "Alijin Srbin" i "politički Bošnjak", a prije neki dan Emir Kusturica mi priši vrlo zanimljivu karakternu crtu.
Kaže Kusta, govoreći o Sarajevu: "Kako može multietnički grad biti nešto gdje je ostalo onih nekoliko dimljenih Srba, staraca i starica, gdje muslimani glume da žive u multietničkom gradu." Eto, našao se pravi čovo da mi objasni gdje ja živim. Moj Emire, hvala na pitanju, još uvijek sam živ i zdrav i pri popriličnoj pameti. Ne moraš ti meni govoriti da Sarajevo nije ono što je bilo. Nije, nije, moj Emire. Ni Sarajevo, ni Banja Luka, ni Beograd. Vas dunjaluk se tumbe promijenio. Al' ja, moj Emire, niti druge zemlje imam, niti drugu zemlju hoću. Stvar je izbora svakoga od nas. Ja odlučio ovako, ti tako kako si odlučio.
Isto k'o i tvoj bivši ahbab i čovjek čiju svaku ispisanu rečenicu duboko poštujem - Avdo Sidran. On je, sa većim pravom nego što ga ti imaš, takođe nezadovoljan ovom i ovakvom BiH, silnim erozijama morala, lažnim obećanjima i lažnim ljudima, dizanjem u nebesa pa odvaljivanjem od pod, što mu se ovdje godinama dešava, a to strašno boli. Zato Avdu razumijem kad skoro reče da je iz Sarajeva u Goražde otišao iz "filozofskih, zdravstvenih, ekoloških, kao i iz razloga mentalne higijene". I stoji mu svaka.
I zato ponavljam. Svako od nas, hvala Bogu, bio je u situaciji da odabere mjesto življenja, pa tako i ja. Tu slobodu još uvijek mi niko nije ukinuo. A i neće. Zato i pišem ove redove i hiljade redova ispisanih kroz ovih radno aktivnih trideset i kusur godina. I mislim da su i onda i sada i uvijek bili na istom tragu: miru, razumijevanju, suživotu, složnoj porodici kao temelju svega, a protiv sile, nemorala, lažnih ljudi i lažnih vrijednosti.
A da se sve, u ovom mom drugom životu promijenilo, jeste. I opet ću, po već ko zna koji put reći da se i profesija kojom se bavim butum promjenila. Kao i u društvu, tako i na medijima, glavnu riječ, glavni prostor, zauzimaju lažne vrijednosti. Od jutra do mraka ubiše nas nekakve big mame, farme, sponzoruše, dokazanim kriminalcima i ubicama ustupa se po pola sata udarnih tv termina kako bi ,valjda našoj djeci i unucima, ispričali svoj priču i dali recept kako od ničega postati nešto: šef podzemlja u velikom gradu!
I pored svega i dalje ostajem pri tvrdnji da prave vrijednosti moraju pobijediti. I u životu i u mojoj profesiji koja se bavi slikanjem tog života. Ali i poukom i podukom, što se zaboravilo. A sve će doći na svoje, vjerujte mi. Možda će piscu ovih redova do tog trenutka, što bi moja pokojna baba rekla "bor iz stražnjice nići", al' doći će i to vrijeme.
Možda i zbog svega toga, ja i generacije nas koji smo preko četrdesetih, živimo i od nečega što ovi do četrdesete, čudnim putevima i voljom Gospodnjom, nemaju. Riječ je o uspomenama. Kad sam najveći kokuz, kad' me mlatne letargija i crne misli obhrvaju, a ja, onako sam sa sobom, zaronim u prvi život, pa prelistavam uspomene. A one lijepe. To je valjda sklonost čovjekova, da lijepo pamti, a ružno zakopava. Umijem nekad i satima, onako sam sa sobom, listati po uspomenama. I bude mi lakše. Bude mi lakše i zato što jedino ja i mi, za razliku od ovih do četrdeset, znamo da nije uvijek ovako bilo, da je ovdje bilo i drugačije, i da su ovdje stanovali i neki drugi životi. Isti ljudi al' drugi životi.
Konstantin Jovanović
