Danas kad u kazališnom prostoru Bosne i Hercegovine, ali i regiona ne egzistira ni ozbiljna kazališna kritika, naravno, ni ozbiljni kritičari koji bi je pisali, valja se prisjetiti plejade kritičara i njihovih vrijednih opusa.
Piše: Akademik Gradimir Gojer
Čedo Kisić, Luka Pavlović, Velimir Stojanović, Sead Fetahagić, Branko Tucaković tek su neki od onih čija je kritička prosudba garantirala ozbiljan standard bh teatarske produkcije!
Bila su to sretna doba i na regionalnom planu pri čemu se sjećam kritičkih rasnih bilješki Muharema Pervića, Feliksa Pašića, Lasla Vegela, Milutina Mišića, Andreja Inkreta, Joze Puljizevića, Dalibora Foretića, Pube Mateovića, Žarka Komanina, Ivana Ivanovskog....
A danas i kad se desi ozbiljniji teatarski akt muk je prisutan i "obavija" takva dešavanja.
Ne treba ništa da nas iznenađuje, jer oni koji su vlasnici medija, a to u praksi znači i naših života, ovdašnji bogovi rata i mira ne žele prosvjećen i samosvjestan narod, pa što će im kritika koja bi bila naputak i korektiv njihovog estetskog ukusa.
Tragično doba.
Preporučujem pročitati obavezno pjesmu Vladislava Petkovića Disa "Naši dani" uz ovaj tekst!