Surađujući u svojoj redateljskoj karijeri sa nizom istaknutih scenografa: Vanja Popović, Velizar Srbljanović, Radovan Marušić, Kemal Hrustanović, Affan Ramić, Jusuf Nikšić, Nesim Tahirović i drugi nisam naišao na tako čudesan samozatajni refleks na stvarnost, ljude i pojave kao kod Slobodana Perišića.
Piše: Akademik Gradimir Gojer
Obrazovan kao arhitekt, ispoljavan kao slikar, Slobodan je Perišić ostvario nekoliko impresivnih scenografija. Za njegovu poetiku mislim da su najkarakterističnije dvije.
Najznačajnijom smatram ipak Perišićevu vizualizaciju u predstavi Dušana Anđića "Princip G" gdje je željeznom konstrukcijom i golemim tabloima materijala koji "imitira" staklo dobio neobične prizore rijetke poetičnosti, u kojoj je svjetlosna shema bila itekako bitna. Kao uostalom i u scenografskoj prilagodbi u prostoru Bošnjačkog instituta u predstavi „Soba“ Irfana Horozovića.
Gradeći Negromantsku kuglu po principu slikovnosti, opet sa značajnim udjelom svjetla, Perišić ostvaruje nestvarne i nadrealne atmosfere.
Taj "samozatajni" stvaralac, koji se iskazivao i kao vrstan redatelj u amaterizmu, gdje je nastupao i kao glumac, ostavio je u teatru trag maštovitim i funkcionalnim scenografskim rješenjima.
