Čovjek najčešće razmišlja da je dio puta koji je u životu "prevalio" najteži, najmoronosniji. Tako sam i ja u trenucima klonuća iznimno kritičan na sve što mi se dešavalo i trenutno zbiva, dok nam ovozemni dani teku...
Piše: Akademik Gradimir Gojer
Malo ili nikako ne razmišljamo što je to što je činilo "pozitivnu stranu" naših života. Naravno da pozitivnog, itekako, ima.
Danas me "opsjeda" misao o jednom događaju koji je toliko iz današnje perspektive nestvaran, a desio mi se! Imao sam prigodu drugovati sa vrhunskim hrvatskim piscima Ivom Brešanom, Tomislavom Durbešićem, Lukom Paljetkom, Mirom Gavranom... Dok je neki dan moj prijatelj Pero Zubac recitirao u arhivu Vojvodine razmišljao sam: "Bože, koliki je privilegij samo poznavati ovog velikog srpskog pjesnika!“
Poznavati pobrojane klasike hrvatske i srpske književnosti za ovoga moga života bila je pregolema privilegija, a tek surađivati i družiti se s njima, to je predstavljalo čast i nevjerojatnu privilegiju!
Kako naši života prilaze logičnom kraju, kako je snaga u nama sve manja, "tješe" me pomisli da sam imao privilegiju drugovati sa tim okomicama književnosti i duha uopće!
