U aprilu 1995. godine, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija proglasilo je Srebrenicu „sigurnom zonom“ nakon što su mase izbjeglica krenule prema ovom gradu u istočnoj Bosni. Bio je to utočište za četrdeset hiljada bošnjačkih izbjeglica. Njih je čuvao holandski garnizon, a cijela enklava je ubrzo bila opkoljena i zauzeta od strane Srba. Ovaj nehumani i barbarski čin bio je jedan od najmračnijih trenutaka u historiji Ujedinjenih nacija. Srbi su ubili hiljade nevinih ljudi oko šuma Srebrenice tokom petodnevnog terora. Ipak, najgore je bilo to što se sve to dešavalo pred cijelim svijetom, koji je stajao i gledao direktni prijenos zločina iz svojih udobnih domova i nije učinio ništa da zaustavi krvoproliće. Stoga, bez obzira koliko velika bila odgovornost kriminalaca koji su masakrirali nevine ljude Srebrenice, odgovornost je isto toliko pripadala međunarodnoj zajednici, Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija i svim velikim silama. Niko nije bio nevin.

Piše: Akademik prof. dr. Adamir Jerković/bosnjaci.net

Visoka pozicija koju sam obavljao, kao savjetnik Alije Izetbegovića, pozicija kojoj sam bio predan, bila je zahtjevna, ali i zanimljiva, jer sam mogao direktno komunicirati s vrhovnom bosanskom vlašću o pitanjima koja nisam poznavao, ali sam želio upoznati. Predsjednik je bio vrlo topla, jednostavna i skromna osoba i bio sam siguran u njegovo iskreno prijateljstvo. Želja da budem svjedok historije i aktivan učesnik u obnovi ratom razrušene zemlje navela me da pažljivo slušam njegove riječi i nepoznate detalje iz prošlosti koje sam sada mogao sastaviti u priču o Aliji Izetbegoviću. Zaista, želio sam svjedočiti veoma teškim vremenima i zbog toga sam često razgovarao s predsjednikom Bosne i Hercegovine o raznim pitanjima. Posebno me zanimalo njegovo stajalište o zločinima srpskih snaga počinjenim u Srebrenici tokom ljeta 1995. godine i izdaji čovječnosti od strane međunarodne zajednice. Kao odgovoran pojedinac, Izetbegović je stalno preispitivao svoje mjesto i ulogu u tim događajima. Nije se bojao suočiti s najtežim temama. Srebrenica je bila vrh takvog ledenog brijega. Kada je tadašnji šef civilnih poslova UN-a u BiH, David Harland, zatražio pojašnjenje određenih detalja iz srebreničke apokalipse, 16. jula 1999. godine, predsjednik Alija Izetbegović je odlučio ispričati priču o činjenicama koje su mu bile poznate i njegovoj ulozi iz pozicije Vrhovnog komandanta Armije Republike Bosne i Hercegovine. Harlandova ponuda Aliji Izetbegoviću da pismeno odgovori na pitanja koja postavlja svijet bila je svojevrsni proces rasterećenja duše. Kao njegov savjetnik, znao sam koliko je predsjednik nosio teret za svaku žrtvu srpskog terora u Srebrenici. Nakon rata, predsjednik je imao posebno brižan i prijateljski odnos s ljudima iz Srebrenice, pun iskrene empatije. Srebrenica je bila prioritet i protokol je bio da se odmah nađe vrijeme za njih ako su željeli susresti se s Alijom i oni su bili jedini koji nisu mogli biti „stavljeni na čekanje“.

Alija Izetbegović i Srebrenica - nakon genocida


Krokodilske suze svijeta

Ali vratimo se na sastanak između Davida Harlanda i Alije Izetbegovića. Od svih njegovih saradnika, samo sam ja bio prisutan i učestvovao na sastanku. Alija Izetbegović je precizno i detaljno odgovorio na svako pitanje u pisanom obliku, a njegovo svjedočenje je, vjerujem, važno doprinosilo historiji koja će na kraju dati svoju konačnu riječ o događajima u Srebrenici. Tokom razgovora koji je uslijedio, predsjednik je rekao da su Bošnjaci vjerovali da će, proglašenjem Srebrenice i Žepe sigurnim zonama UN-a, UNPROFOR početi koristiti svoje ovlasti i, ako je potrebno, zatražiti zračne napade NATO-a. UNPROFOR, koji je stalno govorio da mu nedostaje mandat za upotrebu sile, sada je mogao zatražiti upotrebu sile jer je Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a o sigurnim zonama usvojena s pozivom na Poglavlje VII Povelje UN-a. To je značilo da će se rezolucija provesti uz upotrebu sile ako bude potrebno. Sjećam se da mi je predsjednik to jasno rekao dok smo pripremali informacije za međunarodnog službenika Harlanda. Dakle, bosanska strana i sam Alija Izetbegović vjerovali su da će NATO izvršiti zračne udare u slučaju masovnog srpskog napada na sigurne zone Srebrenice i Žepe. Takva odluka je donijeta u NATO-u tokom jula 1995., zatim povučena, pa ponovo usvojena i zatim definitivno povučena.

Sjećam se da je general Rupert Smith došao kod Alije Izetbegovića tri i po godine nakon događaja u Srebrenici, tačno 20. januara 1999. Bio je komandant UNPROFOR-a u vrijeme genocida. Bio sam prisutan na sastanku, ne samo kao svjedok nego i kao čovjek koji je komunicirao u ime Alije Izetbegovića sa vanjskim svijetom. Predsjednik je smatrao generala Smitha časnim vojnikom, za razliku od francuskog generala Bernarda Janviera. Izetbegović ga je podsjetio na te dane i rekao da je čekao vijesti o zračnim udarima koje mu je sam general Smith najavio telefonom iz Splita, kasno navečer 9. jula. Međutim, odluka NATO-ovih zračnih snaga da intervenišu nikada nije sprovedena. Alija Izetbegović mu je rekao da smo u Bosni i Hercegovini znali da je general Smith zagovarao zračne udare, ali smo se također bojali da će neko „iznad njega“ zaustaviti ovu naredbu, što se zapravo i dogodilo. Čekali smo uzalud. Avioni se nikada nisu pojavili, rekao je Alija Izetbegović tokom njihovog sastanka u Sarajevu, očito užasnut izdajom međunarodne zajednice. Bilo je očito još jednom da je globalna birokratska mašinerija bila potpuno nemoćna protiv drskosti srpskih kriminalaca tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Srbi su bili u pravu u svojim pretpostavkama da svijet neće ništa učiniti. Najveća odgovornost za ovaj zločin, prema našoj procjeni, bila je na Jasushi Akashiju i generalu Bernardu Janvieru.

Logično je postaviti pitanje da li su vlasti Republike Bosne i Hercegovine očekivale srpski napad, pad Srebrenice i masakr.

Sjećam se da je predsjednik Alija Izetbegović rekao Harlandu svoje lično mišljenje, da nikada nije očekivao napad na Srebrenicu niti je očekivao masakr. Vjerovao je da „međunarodna zajednica“ neće tolerisati zločin jer su imali mandat za zračni udar. Međutim, zločini su se desili i to će uvijek biti velika sramota cijelog svijeta. Nakon agresije na Bošnjake, nova nepravda se desila 2007. godine kada su sudije Međunarodnog suda pravde ignorisale zahtjev žrtve, Bosne i Hercegovine, da sankcioniše državni terorizam počinjen od strane Srbije i Crne Gore. Međunarodni sud pravde donio je presudu da je Srbija odgovorna za kršenje Konvencije o genocidu time što nije učinila dovoljno da spriječi genocid i što nije sankcionisala ili izručila počinioce Haškom tribunalu. Međutim, Srbija nije mogla biti odgovorna za genocid počinjen u Srebrenici od strane snaga Republike Srpske jer "nije počinila genocid putem svojih državnih tijela niti svojih zvaničnika". Nakon ovog suđenja, i prema presudi suda, Srbija je postala prva država proglašena krivom za kršenje Konvencije o genocidu. Ovdje možemo govoriti o padu civilizacije, padu morala i kolapsu pravde jer znamo, i svijet zna, da su oružane snage Republike Srbije borile u Bosni i Hercegovini za agresora. Ova sramotna presuda je potvrdila i ohrabrila najgori državni teror protiv malih naroda i implicirala da će svako državno otimanje, ponižavanje žrtava, ubistva i sakaćenja biti nagrađeni. Zaista, svijet je rekao da je vojska Republike Srpske počinila genocid u Srebrenici i to je jedino mjesto masakra u Bosni i Hercegovini gdje je zločin tako klasifikovan. Ali šta je sa genocidom u Prijedoru, zločinima u Foči, Vlasenici i Višegradu, na što je bosanska vlada insistirala. Zaista, ne možemo reći da nije bilo i da nema istraga. Kriminalci dobijaju kazne koje zaslužuju, iako ne svi, poput, na primjer, Vojislava Šešelja, koji je oslobođen. Generalno, i po mom mišljenju, plan etničkog čišćenja je uspio u Bosni i Hercegovini i Srbi mogu biti zadovoljni sprovođenjem svog ludog projekta. U vrijeme genocida u Srebrenici, kada se ništa nije moglo učiniti za hiljade stradalih Bošnjaka, kada smo bili samo beznačajno zrno u tom zloslutnom svijetu, bio sam uvjeren u trenucima da sanjam ovaj užasan, traumatičan san. Dugo sam bio u stanju šoka, noćne more i nevjerice jer ono što se dogodilo u Srebrenici bilo je izvan razuma. Niti jedna normalna osoba ne bi mogla zamisliti, a kamoli izvršiti takve zločine i sistematska ubistva hiljada ljudi. Broj nije konačan, a koliko znamo, za pet dana ubili su cijeli grad, 8372 osobe čija jedina krivica bila je to što su bili Bošnjaci i bili „pogrešne“ vjere. Često sam razgovarao s predsjednikom Alijom Izetbegovićem o genocidu u Srebrenici koji su počinile srpske snage. Alija Izetbegović nije pokušavao sakriti ovu ranu. Stalno je podsjećao na Srebrenicu i naglašavao da je genocid počinjen u ovom gradu „planetarna tragedija“. U intervjuu za španske novine „El Mundo“, datom krajem 1995. godine, samo nekoliko mjeseci nakon genocida nad Bošnjacima, rekao je da je Srebrenica jedan od najtežih trenutaka tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. To je bio jedan od najtežih dana kada je „na trenutak zamrzio čovječanstvo“. Ponovio je ovu turobnu rečenicu meni mnogo puta. Kalfirija naroda Srebrenice potresla je Aliju Izetbegovića do srži i nosio je tu bol do svoje smrti. Bio je to najveći zločin na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata. Govorio je o genocidu u Srebrenici 11. jula 1996. godine, na prvoj komemoraciji masakra. Citirat ću ga da biste osjetili bol i tugu starca kojem je dodijeljena ogromna odgovornost da vodi svoju zemlju u vrijeme rata i nestabilnog mira.

„Zbog svog planetarnog opsega tuge, zločina i sve sramote koja je uslijedila, Srebrenica je bila i ostat će simbol za sva polja smrti širom Bosne i Hercegovine. Stoga, prisjećanjem danas na žrtve Srebrenice, odajemo počast svim nevinim muškarcima, ženama i djeci koji su postali žrtve ludila i mržnje. Srebrenica je ovaj simbol i metafora jer je to mjesto gdje je nevino lice suočilo sa zločinom tako surovo i gdje se sramotna ravnodušnost i licemjerje moćnih vođa koji su mogli spriječiti zločin, ali su uvijek pronalazili izgovore da to ne učine, otkrila tako jasno!“ rekao je Alija Izetbegović.

Alija Izetbegović i Srebrenica - nakon genocida

Postavio je pitanje koje se često može čuti danas: ko je kriv za Srebrenicu? Rekao je: „Najveći krivci su, sigurno, ubice i njihove vlasti. Ali, svi smo krivi, svi preživjeli, svi osim žrtava. Ponovio je da „kada se dogodi nešto tako užasno kao što je Srebrenica, tada nema nevinih, svaki čovjek i žena su krivi za svijet kakav jeste i za pružanje svijeta u kojem se Srebrenica može dogoditi. Predsjedništvo mi je zadalo, rekao je Alija, da kažem nekoliko riječi na ovoj komemorativnoj ceremoniji. Ali teško nalazim odgovarajuće riječi. Jer riječi su na ovoj strani razuma, a ono što se dogodilo u Srebrenici je izvan razuma i shvaćanja. Tišina bi bila, osjećam, prikladnija i govorila bi glasnije od bilo kojih riječi.” Inzistirao je da se ubice Bošnjaka iz Srebrenice procesuiraju i kazne. Nastavio je govoriti s ogorčenjem i velikom ljudskom patnjom.

Rekao je: „Ovo bi trebao biti smisao ovog dana, Dana sjećanja, kako smo ga nazvali, dan kada odlučujemo biti jaki i nikada više ne ovisiti o milosti svijeta kako nam se slična zla više nikada ne bi dogodila“, i naglasio da „oni koji su ubijeni od strane zločinačkih ruku u ovom nametnutom i nepravednom ratu nikada neće biti zaboravljeni“, obećao je predsjednik Izetbegović. Opisujući dramu koja se odvijala u julu 1995. godine, Alija Izetbegović je napisao: zarobljenici i civili su bili masakrirani. Samo smo nagađali u to vrijeme i primali vijesti s nevjericom, svaka tamnija od prethodne. Sjećam se da smo uspjeli presresti telefonski razgovor između dva četnika dva-tri dana nakon pada Srebrenice i jedan je rekao: „Juče smo ih dobro sredili.” „Koliko? Trideset?” pitao je drugi. „Dodaj dvije nule na to,” rekao je prvi.

Citirat ću predsjednika Bosne i Hercegovine, Aliju Izetbegovića:
„Zla sudbina Srebrenice i Žepe imala je ogroman utjecaj na dalji razvoj događaja u Bosni i Hercegovini. Naši apeli i zahtjevi, očigledno uzaludni, su se gomilali i dostigli kritičnu tačku. Dana 30. augusta 1995. godine, skoro dva mjeseca nakon Srebrenice, NATO je izvršio zračne udare na srpske položaje širom Bosne. Neposredni uzrok bio je minobacački napad na pijacu Markale u Sarajevu 28. augusta, ali vjerujem da je pravi razlog bio Srebrenica. Srebrenica je imala direktan utjecaj na optužnicu Tribunala protiv Karadžića i Mladića. Za sve nas, tragedija Srebrenice ostaje najteža koja se dogodila tokom našeg života. Prevelika nesreća za premalu Bosnu”, napisao je prvi predsjednik Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović.

Kao gost u TV programu RTV Bosne i Hercegovine u augustu 1995. godine, Alija Izetbegović je rekao publici da se borba za Srebrenicu i Žepu mora nastaviti i da nikada ne smijemo odustati od njih, bez obzira da li će ta borba trajati 20 ili 30 godina. One će ostati dio Bosne, rekao je, i „borba za njihovu slobodu će se nastaviti, na ovaj ili onaj način“, rekao je na nacionalnoj televiziji.
Tokom rata, predsjednik Alija Izetbegović se obratio na događaju u Konyi, Turska, putem telefona, 5. augusta 1995. Govorio je o masakru u Srebrenici i rekao da smo mi u Bosni i Hercegovini ponovo naučili lekciju da možemo vjerovati samo u Boga, sebe i naše prave prijatelje.”

Alija Izetbegović i Srebrenica - nakon genocida

Kriminalni "heroji" u očima njihovog naroda

Kriminalci su pretrpjeli takozvanu "kolateralnu štetu". Mnogi od njih su danas zatvoreni širom svijeta. Služe dugotrajne kazne, ali u očima svog naroda oni su "heroji" koji su se žrtvovali za veći i "tajni" cilj, a taj cilj su etnički čista područja u Bosni i Hercegovini. Tako je danas cijela istočna Bosna, koja je bila dom Bošnjacima do rata, sada etnički očišćena, lišena Bošnjaka kao konstitutivnog naroda. Mi u Bosni i Hercegovini smo ponovo pod napadom istih neprijatelja, koji koriste druge metode da postignu ciljeve koje nisu uspjeli postići u prošlosti. Nakon gubitka Kosova, imperijalistički apetit Beograda raste u pogledu Bosne i Hercegovine. Sada žele nadoknaditi izgubljenu teritoriju aneksijom Republike Srpske, etnički očišćene tokom rata, a sada u mirno vrijeme pokušavaju dovršiti svoj genocidni projekt. Siguran sam da ovaj projekt nikada neće biti dovršen, jer ako smo mogli živjeti pod Osmanskim Carstvom kao cjelovita teritorija ili ostati "Corpus separatum" u Austro-Ugarskoj Monarhiji (od 1878. do 1918.), zar danas nemamo pravo biti nezavisna zemlja. Naravno da imamo. Srbi sada koriste stare, ali modificirane taktike. Tumače Bosnu i Hercegovinu kao jednostavan zbir Federacije i Republike Srpske. Oni te teorije predstavljaju kao aksiom, kao "temeljnu istinu" koja ne treba dokaz, jer je to tako. Kao da drugi ljudi imaju duboku pomračenost uma i ne znaju da je Bosna i Hercegovina jedinstvena teritorija, sada administrativno podijeljena silom i u krvi. Umorni od dugog traganja za mirom, nažalost, međunarodna zajednica je pristala na ovo rješenje kako bi zaustavila rat i spriječila dalje krvoproliće. Ali izgleda da srpske vlasti nisu umorne od rata. Oni nastavljaju potkopavati Bosnu i Hercegovinu i čine sve što je u njihovoj moći da pokažu da je Bosna i Hercegovina funkcionalno neodrživa, onesposobljena i nemoćna, iako je sasvim jasno da srpski entitet stoji iza ovog nedostatka, pokušavajući stalno ometati njen napredak. Vidimo da čekaju pravi trenutak za secesiju. Prvo ispitivanje je bio referendum 9. januara, takozvani Dan Republike Srpske, koji se održao u septembru prošle godine, unatoč činjenici da ga je Ustavni sud Bosne i Hercegovine proglasio neustavnim i zabranio. To je samo dio metoda potkopavanja i zamaranja Bosne i Hercegovine i testiranja strpljenja međunarodne zajednice. Na primjer, u „srpskom“ entitetu, oni stalno vrše pritisak da međunarodna zajednica napusti Bosnu i Hercegovinu što je prije moguće. Normalan „Sejdić - Finci“ plan koji je dobio međunarodni legitimitet presudom suda u Strasbourgu se svakodnevno srozava u Banja Luci i time svakodnevno stavljaju na test strpljenje međunarodne zajednice. Nadalje, „srpski“ entitet zabranjuje bošnjačkoj djeci da svoj jezik nazivaju bosanskim, već ih prisiljavaju da ga zovu drugačije kako oni vide prikladnim. Srbi ga nazivaju „bošnjačkim jezikom“ iako ga Bošnjaci nazivaju „bosanskim jezikom“, i oni stalno krše Ustav Bosne i Hercegovine koji propisuje da su srpski, hrvatski i bosanski jezik službeni jezici zemlje. Njihov cilj je prisiliti međunarodnu zajednicu da odustane od Bosne i Hercegovine. Oni ni u kojem slučaju ne žele imati zajedničke policijske snage u zemlji. Ako pogledate uniforme policije Republike Srpske, moći ćete vidjeti ekstremne sličnosti s policijskim uniformama susjedne zemlje Srbije. Republika Srpska kontinuirano opstruira napore zemlje da postane članica NATO-a, i proglašava normalne Srbe izdajnicima svog naroda. Ovo je okruženje koje zagovaraju. Sigurni smo da nikada neće uspjeti u svojim nastojanjima, jer u zemlji živi 51% Bošnjaka, kako je pokazao zadnji popis. Nikada nećemo dopustiti širenje Velike Srbije, bez obzira na napore Srba koji se ulažu kroz sladunjave riječi i ulizivanje međunarodnoj zajednici Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije, koji je, u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, pucao na Sarajevo sa okolnih brda i rekao da će ubiti stotinu Bošnjaka za jednog ubijenog Srbina. Ista filozofija kao i za vrijeme njemačke fašističke okupacije.

Srbijanski fašizam stariji od hitlerovog i još uvijek je živ

Neprijatelji Bosne i Hercegovine, naročito oni koji negiraju genocid u Srebrenici, trebali bi konačno shvatiti da Bosna neće pasti u tišini, već uz mnogo bolnih vapaja. Kada plačeš za svojim, ništa nije preteško, ali će biti teže agresorima koji žele prisvojiti tuđe. U takvom djelu nema blagoslova. Srebrenica je samo jedan slučaj genocida u Bosni i Hercegovini. Takvih primjera je mnogo, ali ovaj nepravedni svijet, suočen s masovnim brojem žrtava i tolikim krvoprolićem, morao je priznati ovaj masakr kao genocid. Jama Tomašica kod Prijedora nije uključena kao mjesto genocida iako su Srbi tamo počinili zločin epskih razmjera. Ostale lokacije masakra u Bosni također nisu klasificirane kao genocid. Sud se zadovoljio da samo Srebrenicu klasificira kao genocid, iako Sud nije negirao zločine počinjene širom Bosne i Hercegovine.

Stoga se možemo složiti s profesorom Philipom J. Cohenom da je srpski fašizam stariji od Hitlerovog i da ima korijene u Prvom srpskom ustanku 1804. godine. Srpska ideologija Načertanija, stara gotovo 200 godina, nije mrtva, iako je Srbija izgubila sve jugoslavenske ratove vođene devedesetih godina prošlog stoljeća. Još uvijek je živa, hara južnoslavenskim prostorima, sada preobučena, ali i dalje pokazuje da suština ideje iza Velike Srbije nikada nije iskorijenjena. To je zapravo kao hidra. Odsjeci jednu glavu, druga će izrasti, nikada se ne umara, ima moć natopljenu zlom idejom srpskog nacionalizma, koja prati odjek bolesnog šovinističkog zvuka. Glavni cilj takve politike, koja se povremeno povuče samo da bi ponovno glasno zaurlala, je osvajanje teritorija, snažan prodor prema zapadu preko rijeke Drine, u Bosnu i Hercegovinu, i osvajanje dijelova susjedne Hrvatske, protjerivanje i totalno uništenje ne-Srba.

Njihov projektovani cilj je stvaranje Velike Srbije, doma za sve Srbe. Srpsko rukovodstvo koristi ovu lukavu strategiju kroz stoljeća. Mijenjaju etnički sastav kroz zemljišne reforme i kolonizaciju osvojenih teritorija. Ovo su radili 1918. i 1919. Takve akcije tadašnje vlade uništile su zemlju dodijeljenu srpskim porodicama koje su dolazile iz različitih dijelova novouspostavljenog Kraljevstva – iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Srbi su tada upisani kao vlasnici zemljišta u zemljišnim knjigama bez plaćanja ikakvih naknada. S druge strane, mnogi Bošnjaci su tražili spas od siromaštva imigrirajući u Tursku. Dvadeset pet godina kasnije, uspostavljena je Jugoslavenska Federacija na pravednijim osnovama, ali za Srbe, to je bilo zadovoljavajuće rješenje jer su sada živjeli u jednoj državi gdje su bili većina. Nakon Brionskog IV Plenum Saveza komunista Jugoslavije i političkog pada Rankovića 1966. godine, Srbi su se ponovo osjećali ugroženo, a muslimani i Albanci su bili zadovoljniji zbog svog pravednijeg statusa u Jugoslaviji. Došlo je do čistke iz etatističkih i velikosrpskih sljedbenika u "Udbi", tajnoj jugoslavenskoj policiji. Tito je decentralizirao Jugoslavensku Federaciju i to je bio znak uzbune za Srbe.

Alija Izetbegović i Srebrenica - nakon genocida

Nakon smrti predsjednika Jugoslavije, o kojem je Alija Izetbegović imao pozitivno mišljenje, Srbi su aktivirali svoj plan, takozvani Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti, koji je predviđao korektivne mjere u vezi sa srpskim pitanjem u Jugoslaviji. Srpski diktator, Slobodan Milošević, koji je postao najistaknutiji sljedbenik ideje Velike Srbije, a koju je podržavala Srpska akademija nauka i umjetnosti, smatrao je da će upotreba masovne sile putem raspoređivanja Jugoslovenske (Narodne) armije biti rješenje za srpsko pitanje.

Nesrbi su bili žrtve. Srbima je njihov životni prostor bio preuzak. Željeli su živjeti u zemlji koju je osvojio srpski car Dušan prije nekoliko stoljeća. Cilj te bolesne politike bio je proširenje srpske države na teritorije koje nisu pripadale tom Kraljevstvu, kao što je današnja Bosna i Hercegovina. Srebrenica je bila njihov posljednji pokušaj da ovu ludost pretvore u stvarnost, što je završilo u moru krvi. Ali opet, Bošnjaci nisu uništeni u svom pokušaju. Preživjeli su unatoč ogromnim gubicima. To je bolna istina Srebrenice i stalna patnja muslimana u Bosni i Hercegovini u posljednjih 200 godina. Iz mojih riječi mogli biste zaključiti da je predsjednik Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, odigrao časnu ulogu u odbrani života pred strahotama smrti koje su Bošnjacima namijenili njihovi neprijatelji među Srbima.

Početkom ove godine, sljedbenici Alije Izetbegovića podnijeli su zahtjev za reviziju presude protiv Srbije, jer su se pojavili novi dokazi. Naš tim advokata imao je u posjedu dokumente koji dokazuju učešće Jugoslovenske vojske u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Ovi dokumenti su zapečaćeni kao zaštićeni 2005. godine od strane tužiteljice Haškog tribunala Karle del Ponte u dogovoru s tadašnjim ministrom vanjskih poslova i predsjednikom Nacionalnog savjeta za saradnju sa Haškim tribunalom Srbije i Crne Gore, Goranom Svilanovićem i Rasimom Ljajićem. Među njima je i Dekret predsjednika Savezne Republike Jugoslavije, Vojislava Koštunice, datiran na 16. juni 2001. godine. Oni su uklonili 26 generala sa liste profesionalnih vojnih lica Jugoslovenske vojske (VJ) u 30. Štabnom centru Generalštaba Jugoslovenske vojske, generala koji su bili na čelu ratnih operacija u BiH. Prvi na listi bio je optuženi Ratko Mladić, komandant Vojske Republike Srpske (VRS), optužen za genocid i druge teške ratne zločine počinjene u BiH, Momir Talić, također optužen za genocid nad Bošnjacima i Hrvatima u Krajini, Radislav Krstić, osuđen za genocid u Srebrenici, Nikola Simić, Momir Zec, Nikola Delić i mnogi drugi. Bilo je poznato da će Sud odbiti zahtjev za reviziju presude. Svijet je već bio umoran od Bosne i njene tragedije i nije bio spreman za novu igru povlačenja. Jednom su donijeli presudu i zakopali problem. Međunarodne sudije su bile olakšane vidjevši da bosanske strane u postupku imaju potpuno različite stavove o tom pitanju. Donijeli su odluku na osnovu sadržaja tri odvojena pisma napisana njima od strane tri člana Predsjedništva BiH. Zaključili su da nijedno nadležno tijelo Bosne i Hercegovine nije donijelo odluku o podnošenju zahtjeva za reviziju presude donijete 26. februara 2007. godine za primjenu Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (tužba BiH protiv Srbije). Prave žrtve rata zapravo su morale podnijeti ovaj zahtjev za reviziju radi pravde i istine i hiljada ubijenih. Prvi put tokom rata, a sada tokom mira, Bošnjaci su opet grubo izdani. Hrvati, predvođeni nacionalistima iz HDZ-a, koji je puka produžena ruka službenog Zagreba u BiH, smatrali su, kao i Srbi, da ne treba pokretati revizijski postupak. Nakon debate u Banja Luci sa srpskim separatistom, Miloradom Dodikom, "vođa Hrvata" Dragan Čović rekao je "da niko ne bi imao koristi od reaktiviranja BiH agenata za reviziju presude... jer bi nas to vratilo i izazvalo totalni kolaps u funkcionisanju vlasti BiH". Srbi i Hrvati su udružili svoje podmukle snage da pokušaju spriječiti Bosnu i Hercegovinu da traži pravdu za bošnjačke i hrvatske žrtve srpske agresije.

Bošnjaci danas stoje pred veoma teškim izborom kojim putem dalje krenuti. Moja zemlja, Bosna i Hercegovina, još uvijek nije izašla iz vrtloga iskušenja.

Još uvijek se suočavamo s agresivnim srpskim i latentnim hrvatskim separatizmom. Svi oni sanjaju stare snove i čekaju novu historijsku priliku. Bez ozbiljne reakcije međunarodne zajednice, secesionistički demon je oslobođen iz Dejtonske boce koja je trebala zauvijek zatvoriti srpski destruktivni projekt. Nažalost, bošnjački lideri su previše zaokupljeni vlastitom taštinom i nepostojanjem bilo kakvog bošnjačkog nacionalnog programa da bi mogli adekvatno odgovoriti na izazove. Ne tako davno, Bošnjaci pod vodstvom Alije Izetbegovića znali su izabrati pravi put među mnogim pogrešnim.

Danas Bošnjacima jako nedostaje Alija Izetbegović, nedostaje im njegova mudrost, državničko sazrijevanje i politička vizija. Njegov rad mogao bi biti izvrsna tačka orijentacije novoj generaciji bošnjačkih političara kako odgovoriti na iskušenja vremena, a posebno kako se oduprijeti agresivnom separatizmu koji danas nasilno ugrožava integritet zemlje. Naravno, samo ako su voljni učiti lekcije iz historije.