Austrijska 'borba protiv islama': Kako frojdovski 'lapsus' razotkriva njeno rasističko naslijeđe

Terminologija je ključna za jasno i precizno komuniciranje, naročito kada se govori o naslijeđu rasističkih ideologija koje i danas oblikuju društva poput austrijskog.

Pojam "Nunci" potječe iz bosanskog izraza Naci-Unuci.

Odnosi se na potomke nacista koji vjeruju da su prošli proces denacifikacije, ali se u stvarnosti nikada nisu suočili s naslijeđenim ideologijama.

Iako sebe vide kao ljude koji su se odmakli od naslijeđa svojih predaka, nesvjesni su i dalje prisutnog utjecaja tih uvjerenja, čime nesvjesno nastavljaju generacijski ciklus poricanja.

Ovaj pojam je nužan kako bismo bolje razumjeli ono što se dešava u Austriji i na Zapadu u širem smislu.
Johanna Mikl-Leitner, guvernerka Donje Austrije i političarka Austrijske narodne stranke (ÖVP), nedavno je u intervjuu za austrijsku državnu televiziju ORF izjavila da zemlja mora "voditi borbu protiv islama".
Njena izjava uslijedila je u kontekstu opravdavanja naglog zaokreta njene stranke prema krajnje desnoj Slobodarskoj stranci Austrije (FPÖ), s kojom je ÖVP ranije odbijao koalirati zbog teških korupcijskih skandala koji su obilježili njihovu prethodnu saradnju.
Slobodarska stranka, osnovana od strane bivših nacista i pripadnika SS-a nakon Drugog svjetskog rata, dugo je smatrana strankom koju su nacisti osnovali za naciste.

U svom televizijskom nastupu, Mikl-Leitner je odbacila potrebu za prijevremenim izborima i sugerirala da bi se vlada mogla formirati sa Slobodarskom strankom, koju predvodi Herbert Kickl – političar koji je otvoreno prihvatio titulu "Volkskanzler" ili "narodni kancelar", izraz historijski povezan s Adolfom Hitlerom.

Još prošle godine, članovi Slobodarske stranke koji su prisustvovali sahrani jednog dugogodišnjeg stranačkog funkcionera pjevali su pjesmu koja veliča "Sveto Njemačko Carstvo", kompoziciju koja je bila široko popularizirana tokom nacističke ere.

Ipak, za Mikl-Leitner, islam očito predstavlja veću prijetnju od nacista.

Njena izjava nije naišla ni na kakav otpor ni tokom ni nakon emitiranja intervjua, što pokazuje do koje mjere je islamofobna retorika normalizirana u austrijskom društvu.

Stotine medijskih profesionalaca – producenata, urednika i novinara – imali su priliku propitivati ili osuditi njene riječi, ali je njihov muk bio zaglušujući.

Ovakva pasivnost nije samo profesionalni neuspjeh novinarstva, već i prešutna podrška opasnim ideologijama koje njena retorika predstavlja.

Ovo podsjeća na period prije Holokausta, kada je antisemitizam nesmetano bujao u Austriji, bez ozbiljnog protivljenja.

Tada, kao i sada, saučesništvo medija – bilo aktivnom podrškom ili pasivnom šutnjom – igralo je ključnu ulogu u legitimiranju mržnje.

Mikl-Leitnerine izjave nisu izoliran incident; one su dio šireg društvenog pomaka u kojem diskriminatoran jezik i politike postaju politička norma.

Kasnije je tvrdila da je njena izjava bila "lapsus", objašnjavajući da je zapravo mislila na "politički islam", ali to objašnjenje nije uspjelo prikriti temeljnu predrasudu u njenim riječima.
Pojam frojdovskog lapsusa – kada nesvjesne misli nehotice isplivaju na površinu – ovdje je posebno značajan, naročito s obzirom na historijsku vezu Austrije sa Sigmundom Freudom.
Freud, austrijski Jevrej, bio je prisiljen pobjeći iz svoje domovine 1938. godine, postavši žrtva istog institucionaliziranog rasizma kakav danas odražava retorika Mikl-Leitner.
Tada je meta bio judaizam; danas je to islam.

Paralele su upadljive i uznemirujuće. I antisemitizam i islamofobija ukorijenjeni su u procesu dehumanizacije, prikazujući ciljane grupe kao egzistencijalne prijetnje kulturnom i političkom tkivu društva.

Mikl-Leitnerine izjave, daleko od običnog "lapsusa", otkrivaju dublju bolest u austrijskom političkom i kulturnom pejzažu.

Predsjednik Islamske vjerske zajednice u Austriji (IGGÖ) zatražio je pojašnjenje od guvernerke zbog njenih antimuslimanskih komentara. Hakan Gordu, predsjednik ljevičarske stranke Socijalna Austrija Budućnosti (SOZ), pozvao ju je da se odmah izvini.
Mikl-Leitner ne samo da je odbila izvinjenje, već je dodatno pojačala svoju izjavu, rekavši: "Svako ko otvorenih očiju hoda našom zemljom vidi da previše imigranata u Austriji stavlja svoju religiju iznad naših običaja i zakona. I to neću prihvatiti."

Za razliku od nekih drugih evropskih država, Austrija je bila pošteđena javnih spaljivanja Kur'ana, zahvaljujući svom čvrstom pravnom okviru koji štiti vjerske slobode kroz zabranu klevetanja religije i huškanja na nasilje, kao i kroz član 189 austrijskog Krivičnog zakonika.

Član 189 eksplicitno kriminalizira radnje koje ometaju ili narušavaju vjerske obrede putem nasilja ili prijetnje nasiljem.

Prekršioci se mogu suočiti s kaznom zatvora do dvije godine, što pokazuje da zemlja nominalno ima zakone koji štite vjerske zajednice.

Izjave koje promoviraju "borbu protiv islama" jasno predstavljaju prijetnju nasiljem.
Ostaje da se vidi hoće li zakoni na koje se Mikl-Leitner poziva imati ikakvu težinu, jer se sada suočava s pravnim postupcima pokrenutim od strane nekoliko organizacija i pojedinaca zbog njenih zapaljivih komentara.

Gordu je potvrdio da je njegova stranka podnijela pravni zahtjev jer se Mikl-Leitner odbila izviniti.

Knjiga Hitlerov Beč Brigitte Hamann pruža zastrašujuću perspektivu kroz koju možemo sagledati sadašnji pravac kojim se Austrija kreće.

Ova knjiga istražuje Hitlerove formativne godine u Beču (1906–1913), otkrivajući kako su toksične etničke tenzije i sveprisutne rasističke ideologije duboko oblikovale njegov svjetonazor.

Dok se Beč s početka 20. vijeka često pamti po svojoj kulturnoj briljantnosti – intelektualnom stvaralaštvu Sigmunda Freuda, kompozitora Gustava Mahlera i velikog filozofa Ludwiga Wittgensteina – Hamann razotkriva njegovu mračnu stranu: kotao straha, etničkog rivalstva i protofašističke misli koji će kasnije oblikovati nacističku ideologiju.

Kako Hamann pokazuje, isti taj duboko ukorijenjeni rasizam ne samo da je oblikovao Hitlerove rane poglede na svijet, već je i natjerao Theodora Herzla, utemeljitelja cionizma, da zamisli domovinu za jevrejski narod. Herzlovo iskustvo antisemitizma u Beču učvrstilo je njegovu odlučnost da pobjegne od bigotnosti koja je prožimala austrijsko društvo.

Međutim, više od jednog stoljeća kasnije, mete takve mržnje nisu nestale – samo su se promijenile. Danas su islam i muslimani postali žrtveni jarci u narativu koji zastrašujuće podsjeća na antisemitističke zavjere koje su nekada obuzimale Austriju i Evropu.

Austrijska povezanost sa sistemskom mržnjom je dobro dokumentovana. Iako su Austrijanci činili samo osam posto stanovništva nacističke Njemačke, oni su predstavljali 14 posto članova SS-a i 40 posto osoblja u logorima smrti.

Ova saučesnička prošlost i dalje oblikuje austrijski politički i kulturni pejzaž, s odjecima nacističkih predrasuda protiv Jevreja koje su sada usmjerene prema muslimanima i drugim manjinama.
Odnos Austrije prema mržnji podjednako je zabrinjavajući kao i njena historijska uloga u njenom širenju. Primjer je slučaj profesora s Bečkog univerziteta koji je javno negirao genocid u Srebrenici.
Reakcija univerziteta bila je šokantna – bezlična, nepotpisana izjava bez ikakve odgovornosti. Ovaj odgovor ukazuje na širi problem kulture poricanja. Kada su Majke Srebrenice uputile otvoreno pismo tražeći izvinjenje zbog profesorovog negiranja genocida, njihov apel je dočekan šutnjom.
Odbijanje suočavanja s neugodnim istinama odražava austrijsku dugogodišnju borbu s priznavanjem vlastitih historijskih neuspjeha.

Ovaj obrazac negiranja dodatno je potvrđen nedavnom odlukom austrijskog predsjednika da najveće državno odlikovanje dodijeli Peteru Handkeu, negatoru genocida u Srebrenici.
Promovirajući osobu koja se otvoreno bavila historijskim revizionizmom i poricanjem genocida, Austrija šalje uznemirujuću poruku: islamofobni negator genocida uzdignut je u status nacionalnog uzora.

Austrija ima posebne zakone koji se odnose na različite religije.
Zakon o islamu, koji je prvi put donesen 1912. nakon austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine, službeno je priznao islam kao državnu religiju. Međutim, revizija ovog zakona iz 2015. donijela je široke državne kontrole, uključujući ovlasti za zatvaranje džamija, obaveze finansijskog izvještavanja i drakonske novčane kazne.

Ovaj zakon uvodi i jedinstvena ograničenja za islam, poput zabrane stranog finansiranja i državnog nadzora nad obukom imama – mjere koje se ne primjenjuju na nijednu drugu religiju. Na primjer, dok austrijske crkve mogu primati donacije iz Bosne i Hercegovine, bosanske džamije to ne smiju.

Također, vjerska nastava u Austriji obično je rezervisana za učitelje iste vjere – protestante predaju protestanti, a ne ateisti ili katolici. No, ovo načelo se ne primjenjuje na muslimane, što dodatno naglašava nejednak tretman.

Nijedna druga vjerska zajednica u Austriji ne podliježe tako restriktivnim mjerama.
Godine 2017. Austrija je uvela tzv. "zakon o burki", koji efektivno cilja muslimane kriminalizirajući nošenje punog vela na javnim mjestima. Iako je zakon formalno predstavljen kao opća zabrana pokrivanja lica, jasno je da pogađa isključivo muslimanke.

Ironično, protiv ovog zakona su protestovali i klaunovi, tvrdeći da im on otežava nastupe. Dobijena im je izuzeća, čime se pokazuje apsurdnost mjere: u Austriji klaunovi imaju više prava od muslimanki.

Znakovito je da jedina zabranjena pokrivala ostaju ona koja nose muslimani.
Još jedan primjer institucionalizirane islamofobije jeste tzv. "Islamska mapa", projekt Univerziteta u Beču koji mapira islamske institucije, pa čak i privatne adrese muslimana.
Od njenog uvođenja 2021. godine, porastao je broj rasističkih napada i stigmatizacije muslimana.

Vijeće Evrope pozvalo je Austriju da povuče mapu, nazvavši je štetnom i kontraproduktivnom. Iako je borba protiv ekstremizma važna, kako je istaknuto, ova mapa pothranjuje predrasude i doživljava se kao diskriminatorna među muslimanima.

Muslimanska omladinska organizacija Austrije pokrenula je pravnu kampanju za uklanjanje adresa s mape. Nakon skoro četiri godine borbe, uspjeli su – austrijski Ustavni sud presudio je da pojedini dijelovi mape krše zakone o zaštiti podataka.

Ipak, Univerzitet u Beču je podnio žalbu i mapa i dalje ostaje dostupna.

Nakon terorističkog napada u Beču 2020. – napada o kojem su austrijske vlasti bile unaprijed upozorene od strane slovačkih službi, a čiji je počinitelj već bio na listi za nadzor – Austrija je donijela kontroverzan zakon kojim se uvodi obavezna registracija muslimanskih imama.
Ovaj napad dogodio se samo sedmicu prije operacije Luxor, islamofobne policijske akcije koja se tajno planirala gotovo dvije godine s ciljem "iskorjenjivanja političkog islama".
Iako je zakon naišao na široke kritike zbog diskriminacije, neki su čak predložili njegovo proširenje na cijelu Evropsku uniju.

Pojam politički islam postao je zgodan eufemizam za stigmatizaciju muslimanskih zajednica.

Predstavljajući islam kao političku ideologiju umjesto kao vjeru, ovaj narativ prikazuje muslimane kao zavjereničku prijetnju, umjesto kao ravnopravne građane.
Ova retorika odražava antisemitističke trope koji su nekada Jevreje prikazivali kao dio mračne globalne zavjere, perpetuirajući stereotipe koji ih dehumaniziraju i marginaliziraju.

Dodatno, konstrukcija političkog islama omogućava Nunzima da odgovornost za Holokaust prebace na muslimane, karakterizirajući islam kao oblik fašizma.
Na taj način oni izbjegavaju suočavanje s vlastitom nacističkom prošlošću i procesom denacifikacije, dok istovremeno preuzimaju moralnu nadmoć – sličnu onoj koju su njihovi preci nekada tvrdili kroz rasne teorije.

Ova nova moralna nadmoć sada se ne izražava kroz rasne, već kroz kulturne narative, što se jasno vidi u pojavi koncepta Leitkultur (vodeće kulture) u Njemačkoj i Austriji.
Ovaj termin sugerira kulturnu superiornost dominantne grupe nad manjinama, dodatno marginalizirajući muslimanske zajednice i legitimizirajući diskriminaciju na osnovu kulture.

Hoće li Austrija provoditi svoje zakone nepristrasno, ili su muslimani već svedeni na građane drugog reda?

Neuspjeh u osiguravanju jednakosti pred zakonom označio bi opasan pomak ka sistemskoj nejednakosti, signalizirajući austrijsko klizanje u stanje nalik aparthejdu.
Ovaj slučaj također stavlja na test austrijsku posvećenost sekularizmu, koji zahtijeva i razdvajanje religije od države i vladinu neintervenciju u religijske poslove.

Ako se zakoni trebaju primjenjivati pravedno, tada moraju obuhvatiti i političke lidere čija retorika potiče neprijateljstvo prema određenoj religiji – takvo poticanje nesumnjivo predstavlja oblik vladine intervencije.

Ovo nije samo izazov za Mikl-Leitner, već ključni trenutak za demokratski i sekularni identitet Austrije.

Paralele između austrijske prošlosti i sadašnjosti su neporecive.
Herzl je umro u Donjoj Austriji, regiji kojom sada upravlja Mikl-Leitner. Rasizam koji je jednom omogućio uspon Hitlera i otrovnu ideologiju nacizma i dalje ostaje duboko prisutan.

Herzl je pokušao pobjeći od njega, ali historija pokazuje da bijeg od rasizma ne rješava problem. Suočavanje s njim – to je ono što donosi promjenu.