BiH od ZAVNOBiH-a do Bruxellesa

Velikosrpska i velikohrvatska politika koja se iznjedrila u Beogradu i Zagrebu pokušavala je uništiti nezavisnost, teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine u ratu koji je vođen od aprila 1992. sve do novembra 1995. godine. Destrukcija, koja je započela i prije rata, a zaoštrila se agresijom na BIH, i sada se odvija ubrzanim tempom, samo drugim sredstvima i metodima.

Secesionisti su u oslobodilačkom ratu izgubili bitku, jer su snage otpora oličene u Armiji RBIH i pod dejstvom spoljne intervencije koja je uslijedila u avgustu 1995. godine, nametnule za njih nepovoljan, da upotrijebim oksimoron, “ratni mir”. Ali velikosrpska, odnosno velikohrvatska ideja pokazala je da nacionalizam nije uništen, već da je samo privremeno zauzdan, da ne posustaje, već mu, kao Hidri kada ostane bez jednog pipka, naraste drugi i nikad se ovaj negativan trend ne zaustavlja. Događaji od završetka rata u novembru 1995. do danas potvrđuju da nacionalizam ima žilavu snagu i nevjerovatnu izdržljivost, da je nadojen zlom idejom i kreće se za ehom bolesnog šovinističkog zvuka.

Cilj srpsko-hrvatske velikonacionalističke politike, koja se do smrti predsjednika Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića bila pritajila, ponovo je glasno huknuo, posebno posljednjih godina, a kulminaciju doživljava posljednjih mjeseci. Pokušaja osporavanja Bosne i Hercegovine bilo je i ranije, ali su njihovi protagonisti uspješno eliminirani (kod Srba je 5. marta 1999. smijenjen predsjednik Republike Nikola Poplašen, a kod Hrvata član Predsjedništva BIH Ante Jelavić, 3. 3. 2001). Ali nikada, ni u “najboljim godinama od Daytona” nije zamrla ideja o velikosrpskom osvajanju dijelova Bosne i Hercegovine, a kod hrvatske političke komponente prisajedinjenja teritorije na kojoj su nastanjeni većinom Hrvati.

Sada, najprije uvid u događaje koji su uslijedili danas nakon 25. 11. 1943. godine.

Ne treba ponavljati šta je 25. novembar iz 1943. godine. Generacije koje su rođene u miru nakon agresije Srbije, pa onda Hrvatske (HV), treba da znaju da je ZAVNOBIH najviši politički i zakonodavni organ federalne Bosne i Hercegovine koji je imao 173 vijećnika, da mu je predsjedavao Vojislav Kecmanović, a da je prvi potpredsjednik bio Avdo Humo, drugi potpredsjednik Aleksandar Preka, bivši narodni poslanik HSS-A, treći potpredsjednik Đuro Pucar – Stari, član Oblasnog NOO-A i član AVNOJA.

Za Sekretara je izabran Hasan Brkić, politički komesar XXVII divizije. Predsjednik, potpredsjednici i sekretar su činili uže rukovodstvo Prezidijuma, odnosno Predsjedništvo Prezidijuma i ujedno Predsjedništvo ZAVNOBIH-A. Delegati ZAVNOBIH-A su usvojili Rezoluciju i Proglas narodima BIH.

Ovo općenarodno predstavništvo zastupalo je sve narode koji žive u BIH.

Od tada je ostala zvučna fraza koja je postala moto progresivnog dijela koji zastupa građansku državu: da Bosna i Hercegovina nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, već i srpska i muslimanska i hrvatska. I kako god premetali ovo “srpska, hrvatska i muslimanska”, pa govorili nekim drugim redom, sve se svodi na isto – u Narodnooslobodilačkoj borbi (NOB) ustanovljena je abeceda o ravnopravnosti svih njenih naroda i građana. Opijena narodnooslobodilačkim zanosom uz agitaciju komunista preko agitprop “mašine”, većina naroda je iskreno vjerovala u abecedu i azbuku Bosne i Hercegovine o tri “i” (“i, i, i”).

Velika ideja ZAVNOBIH-A zapisana je u ratnoj noći između 25. na 26. 11. 1943, kada je nakon skoro pet vijekova (463 godine) obnovljena državnost Bosne i Hercegovine. Muslimanu, Srbinu i Hrvatu, kao i svakom drugom građaninu Bosne i Hercegovine, dato je pravo da bez ustezanja ljubi zemlju u kojoj su rođeni i “propisano” je da niko u toj zemlji koja je obnovila svoju državnost nije veći Bosanac i Hercegovac niti da iko ima pravo trgovati njenom nezavisnošću i slobodom. Ovo je bilo jasno i generaciji koja je došla nakon partizanske ere u miru i kojoj je priča o “bratstvu i jedinstvu” pripovijedana i za lahku noć i za dobro jutro, svakoga dana. Jer, takva je Bosna i Hercegovina, lijepa i čudesna zemlja, koja voli da se mazi, ali je strahovito ljuta na svakog ko joj ne da živi. Bosna i Hercegovina je htjela da živi, jer na to je imala pravo po historijskom godu u koji je uplela hiljadu svojih ljeta, a za što su se u novembru 1943. zalagali bosanskohercegovački pripadnici antifašističkog pokreta.