Šah Reza Pahlavi je potvrdio Mosaddegha za premijera 28. 4. 1951. nakon što ga je Medžlis izabrao sa 79 naprema 12 glasova. Mosaddeghova karijera je išla uzlaznom linijom i on je bio najpopularnija ličnost šiitskog Irana. Toga je bio svjestan i sam šah. Iako službeno Iran nije bio kolonija ili protektorat, još je kontroliran od Velike Britanije i Anglo-iranske kompanije (AIOC) koja je imala koncesiju na eksploataciju iranske nafte. Nova vlast je uvela širok spektar socijalnih reformi: uvedena je naknada za nezaposlene, vlasnicima fabrika naređeno je da isplaćuju naknade bolesnim i povrijeđenim radnicima, a seljaci su osloboĐeni prinudnog rada na zemljištima svojih posjednika.

Piše: Akademik Adamir Jerković/Oslobođenje

Nacionalizacija

Godine 1952. Mosaddegh je donio Zakon o zemljišnoj reformi koji je primorao zemljoposjednike da ulože 20% svojih prihoda u razvojni fond. Ali najveći problem vlasti bila je eksploatatorska Anglo-iranska naftna kompanija koju je Mosaddegh 1. maja nacionalizirao. Komisija od pet poslanika Medžlisa poslata je sljedećeg mjeseca u Huzistan sa ciljem da se provede nacionalizacija. Mosaddegh je opravdao nacionalizaciju nedvosmislenom tvrdnjom da je Iran zakoniti vlasnik sve nafte u Iranu. U govoru od 21.6.1951. je rekao je da iranski dugogodišnji pregovori sa inostrantvom... do sada nisu dali rezultate:

-Sa prihodima od nafte mogli bismo da podmirimo cijeli naš budžet i borimo se protiv siromaštva, bole- sti i zaostalosti medu našim ljudima. Druga važna stvar je da bismo eliminacijom moći britanske kompanije eliminirali i korupciju i intrige, pomoću kojih se dosada uticalo na unutrašnje stvari naše zemlje. Kada ovo starateljstvo prestane, Iran će postići svoju ekonomsku i političku nezavisnost. Iran namjerava da sam preuzme proizvodnju nafte. Kompanija ne treba da radi ništa drugo nego da vrati svo- ju imovinu zakonitim vlasnicima...

Konfrontacija izmedu Irana i UK je narednih dana eskalirala, jer je Mosaddeghova vlada odbila dozvoliti Britancima bilo kakvo učešće u njihovom ranijem poslu. UK je proglasio naftu ukradenom i u skladu sa koncesijom pobrinuo se da Iran ne može prodavati svoju naftu. U julu je Mosaddegh prekinuo pregovore sa AIOC i zaprijetio je da će "povući svoje zaposlenike". Na to je kompanija naredila svojim kapetanima da ne potpisuju potvrde koje su Iranci zahtijevali. Nakon dva mjeseca AIOC je evakuirao svoje tehničare i zatvorio naftne instalcije. Naftnu industriju monopolski je držala druga strana. Zbog toga ona nije obučavala domaće kadrove za eksploataciju nafte. U nacionaliziranim rafinerijama su tako nedostajali obučeni tehničari potrebni za nastavak proizvodnje. Svijet je zbog toga bio lišen 6% ukupne svjetske proizvodnje nafte. Vlada UK je objavila blokadu i embargo, pojačala je svoje pomorske snage u Perzijskom zaljevu i uložila tužbu Savjetu bezbjednost UN-a protiv Irana gdje je 15. 10. 1951. Mo- saddegh izjavio da "naftna industrija nije doprinijela ništa za dobrobit ljudi ili za tehnološki napredak ili industrijski razvoj moje zemlje".

Smanjena proizvodnja

Kao odgovor na iranske postupke vlada UK je zaprijetila pravnim postupkom protiv eventualnih kupaca nafte koja je proizvedena u iranskim rafinerijama. Postigla je sporazum sa sestrinskim međunarodnim naftnim kompanijama da ne popunjavaju njeno mjesto. Vlada UK je zabranila izvoz čelika i šećera za potrebe Irana. Zemlja je bila bojkotirana. Čitava iranska naftna industrija je praktično stala. Iran je imao svoju naftu, ali od toga nije imao nikakve koristi. Proizvodnja nafte se smanjila za skoro 96%. Sa 664.000 barela (105.600 m3) u 1950. pala je za dvije godine na 27.000 barela (4.300 m3). Iran nije imao nijednog tankera kojim bi naftu prevezao bilo gdje. U rafineriji Abadan ova kriza predstavljala je ozbiljnu prijetnju na implementaciju Mosaddeghovih obećanja. U isto vrijeme, Aramco i druge naftne kompanije u susjedstvu udvostručili su proizvodnju kako bi nadoknadili izgubljenu proizvodnju u Iranu, pa tako Britanci nisu ni osjetile teškoće. Još izuzetno popularan krajem 1951. Mosaddegh je raspisao izbore i predstavio modificiranu verziju svog prijedloga reformskog izbornog zakona iz 1944. Imao je podršku u urbanim sredinama, ali ne i u provincijama. Njegova vlada je bila pod lupom zbog prijevremenog prestanka brojanja glasova (na izborima 1952) prije nego što su seoski glasovi mogli biti u potpunosti prebrojani. Mosaddegh je jednostavno prekinuo glasanje čim je izabrano 79 poslanika - tek toliko da se formira parlamentarni kvorum. Izborna manipulacija od "stranih agenata", tvrdio je Mosaddegh, suspendirala je izbore. Njegov Nacionalni front dobio je je 30 od 79 izabranih poslanika. Završetak izbora je odgođen na neodređeno vrijeme. Medžlis se sastao u aprilu 1952. sa popunjenim minimumom u parlamentu koji je brojao 136 mjesta. Ali konzervativni šahovi i probritanski protivnici odbili su dati Mosaddeghu posebne ovlasti za suočavanje s ekonomskom krizom uzrokovanom naglim padom prihoda.