U Muzeju književnosti koji prati život i rad bosanskohercegovačkih autora i autorica svih nacionalnosti i konfesija, održana je promocija nove knjige akademika Gradimira Gojera.
Jedan letimičan pogled na biografiju i umjetnički opus Gradimira Gojera sasvim je dovoljan da se shvati kako je riječ o jednom od najznačajnijih, najaktivnijih i najmarkantnijih stvaralaca na bosanskohercegovačkoj teatarskoj sceni.
Jedan je od osnivača Mostarskog teatra mladih i Sarajevskog ratnog teatra (SARTR), te osnivač i organizator manifestacije Teatarske molitve za mir 1992-1995.
Osim toga, bio je jedan od vodećih protagonista i organizatora pokreta duhovnog otpora agresiji na Sarajevo, ali i Bosnu i Hercegovinu.
Na polju teatra i književnosti aktivno djeluje duže od pet decenija, te potpisuje više od 60 knjiga, te 129 teatarskih režija za koje je osvojio desetke nagrada, među kojima i Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva.
Zlatni lovorov vijenac koju mu je dodjelila direkcija MESS-a je, kako je ranije govorio, svojevrsni usklik cjelokupne moje karijere. Zanimljiva je njegova izjava koja se bilježi nakon ostvarivanja te nagrade: „Nagradu sam dočekao u nimalo trijumfalnom osjećanju, jer su mnogi zaboravili da uopće postojim kao teatarska činjenica“.
Posljednja u nizu njegovih knjiga je ova koja je pred vama – 'ZORA NA RONDOU' koju kao izdavač potpisuje gospodin Elvir Švrakić odnosno Hayat d.o.o. Recezent ovog djela je Esad Kočan, dok autorski korice nove knjige potpisuje Branko Dursum.
- Dragovoljno priznajem: tek ovako, kupljeni u 'Zori na Rondo'u, u svoj punoći ti tekstovi svjedoče šta su oni i koja im je najdublja svrha. Blizu trista ih je. To trista - nije samo brojka. Kratka štiva, profil priče. Licem okrenute čitaocu. Njegovoj glavi njegovom srcu. Žanr nedefinisan, zanatske šeme tu slabo pomažu. To je pisanje na svoju odgovornost. Pouzdanje u vlastiti osjećaj mjere, dar zapažanja, prepoznavanje trenutka, puštanje emocijama na volju do krajnje one rizične granice, sve dotle dok ne zamagljuju realnost, nego je otkrivaju u svim njenim golom razumu nedokučivim dimenzijama, subjektivnost koja izoštrava sliku a nikako ne prelazi u proizvoljnost. Nije šala ta igra, rizična je. Ko nagazi crtu, ispada. Iza njega ostaje praznina ogrnuta riječima. Koja zveči. Dakle, da bi se pisale ovakve priče, autor mora biti darovit, obrazovan, radoznao. Nije malo takvih. Mora imati i ono posebno ljudsko čulo. Čulo nespokoja. Nemira. Takvi su rjedi. Gradimir Gojer sve to ima a uz to još nešto što ga čini posebnim, među posebnima. Nema autora, ostvarenog kreativnog u više umjetničkih discplina, da se sa ovakvom i ovolikom intelektualnom i ljudskom nesebičnošću, posvetio djelu drugih. Srvaralačkom djelu. Ljudskom gestu. Opirem se da krenem sa ukucavanjem imena ljudi kojima su posvećene sve te Gradimirove priče. Inserti, slike, događaji, trenuci koji su oblikovali njegov život, a mnogi od njih živote mnogih od nas. Neću izdvojiti ni jedno ime. Ni autor ih nije razvrstavao na važnije i manje važne. Rekoh ono trista nije tek brojka. O ljudima je riječ. Još toliko ih je, božemioprosti, ostalo izvan ovih korica, za drugu priliku. Priče okupljene u Zori na rondou su čitke, nema tu nategnute demonstracije učenosti. Čitaju se iz duška – u dahu je napisao recezent Gojerove knjige Esad Kočan.
Na samom početku knjige u kojoj su se na jednom mjestu sabrale sve kolumne akademika Gojera koje su u proteklom periodu objavljivane na portalu Hayat.ba, Gojer podcrtava:
- U kjnjizi su sabrane kolumne koje sam pod naslovom „Periskop“ posvećivao prije svega osobama, pojavama i stanovitim izazovima koji su ulazili u moj vizir. Ova knjiga je stanovita summa mojih razmišljanja, kao i svojevrstan oproštaj, pa je u ovom libru svoje zasluženo mjesto našla i niska tekstova inspirativnih i posvećenih urbanitetima u kojima je protekao veći dio mog životnog trajanja, Mostaru i Sarajevu. U svakom slučaju pisao sam i pišem ono što želim u čemu su mi svesrdnu potporu davali Svetlana broz i Esad Kočan. „Zora na Rondou“ je oproštajnog karaktera i zato joj niti obim nije mali. Hvala vam poštovani čitatelji koji ćete sa njenih listina saznavati i koju istinu više o mojim strastvovanjima. Posebna zhavla gospodinu Švrakiću koji me podržao u nastojanju da knjiga bude tiskana u produkciji nakladnika Hayat.ba“ – navodi na početku akademik Gradimir Gojer.
- U mojim kolumnama stanuje život. Ja sam jedan brzoplet čovjek. Pišem ali i griješim. Tu mi je najviše pomagala moja Svetlana Broz. Divim se Hayatu da čudnesnoj klimi beznađa, napravite jednu kuću koja je za uzor u evropskim razmjerama. Kada sam danas ušao u Hayatov studio nisam mogao da vjerujem da mi to imamo, da imamo takav studio. Bosanski narod je jadan narod jer toliko ga lažu da je to nevjerovatno. Ali ne samo bosanski, i u Srbiji je isto. Narod sve trpi, a ne znam dokle će. Ja svoj rodni grad Mostar ne prepoznajem. A, Sarajevo... to što se dešava sa ruralizacijom Sarajeva je opasno - kazao je između ostalog akademik Gojer.
Uvijek se, naravno, može i više i bolje, često ponavlja akademik Gojer, ali nije nezadovoljan ostvarenim. Najveća vrijednost, kazat će on, je činjenica „da sam još živ i tvorački potentan pa ušavši u osmu deceniju i dalje pišem i pokušavam biti aktivan u javnom životu“.
Dešavanja na političkoj sceni Bosne i Hercegovine toliko su složena i opasna za opstojnost same države da naprosto tjeraju i pojedince koji već dugo nisu aktivni u politici da dignu svoj glas. Vide da je združenim akcijama međunarodnih faktora i domaćih političkih aktera sve izvjesnija „palestinizacija“ Bošnjaka, većinskog naroda, koji se sve do jučer teškom mukom borio za goli opstanak. I čini se, nadati se da se varamo, da će se u budućnosti morati boriti opet... Riječi su akademika Gojera koje potvrđuju ono što rekosmo na početku: on je i dalje tu i javno diže glas na sve ono što se dešava oko nas.
(Foto: Amir Saletović)
