Posebno ćemo im reći da uđu u strukture i područje gdje žive Bošnjaci i da ih uvjere kako smo spremni braniti njihovu sigurnost. I da nijednom Bošnjaku, muslimanu, neće faliti dlaka s glave, i da svaki Srbin koji pokuša i retorički ili na bilo koji način ugroziti njihovu stabilnost ili sigurnost, imat će problem s našom policijom.
Ove riječi izgovorio je Milorad Dodik, predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta RS, upotrebljavajući ih u kontekstu stabilnosti i zaštite Bošnjaka.
U ovom tonu, Dodik je pokušao prikazati svoju politiku kao zaštitu, kao poziv na sigurnost i pomirenje. No, iza tih tvrdnji, koja na prvi pogled zvuče umirujuće, leži ozbiljan problem koji, čak i nakon 30 godina od agresije, ne možemo zanemariti.
Da li je Dodik zaista spreman pružiti Bošnjacima sigurnost, kako tvrdi, ili je njegov govor samo još jedna igra politike koja podrazumijeva širenje straha, nesigurnosti i podjela?
Jer, kad smo slušali slične riječi 1995. godine, nije prošlo dugo dok nije uslijedio genocid. Ubijani su nedužni civili samo zbog svpog imena! Zločinci poput Ratka Mladića također su tvrdili kako Bošnjacima ništa neće faliti, kako će se osigurati njihova sigurnost. Ipak, mladići i žene su umirali na brutalne načine, u samom srcu Europe, u jednoj od najstrašnijih humanitarnih katastrofa u historiji modernog svijeta.
Dodikovo obećanje da se nijednoj Bošnjakinji, nijednom Bošnjaku, neće desiti ništa, zvuči gotovo identično onome što su izgovarali krvnici koji su predvodili genocid u Srebrenici. Iako su prošla tri desetljeća, i dalje se od nas traži da vjerujemo politikama koje kontinuirano podgrijavaju strah, podjele i nepovjerenje.
U isto vrijeme, istovremeno dolazi do napada na vjerske objekte. Tako smo, samo nekoliko dana nakon Dodikovih uvjeravanja, svjedočili razbijanju prozora na Puhalskoj džamiji u Bosanskoj Dubici. Policija je obavila uviđaj, a konkretnih akcija na sankcioniranju počinilaca još nema. Šute i oni iz vrha bh. entiteta RS. Šuti danas i Dodik. Nažalost, ovo nije usamljeni slučaj.
Kako onda posebno povratnici mogu vjerovati Dodiku i njegovoj vladi? Kako vjerovati u njegove riječi kada oni koji su dužni štititi sigurnost svih građana nisu u stanju ni obraniti vjerske objekte? Kako mogu ljudi vjerovati u stabilnost, u mir, kad se povratnici, koji su preživjeli genocid, i dalje suočavaju sa strahom i prijetnjama?
Nura Begović iz Udruženja „Žene Srebrenice“ na to pitanje ima vrlo jasan odgovor.
Svi su uplašeni, a možete samo zamisliti kako je porodicama koje su bile 1995., koje su preživjele genocid. Šta mislite kako je onim što su na onom ulazu u Memorijalni centar, kada se prisjete otimanja djece, muževa, braće, puta do Tuzle, ubijanja. Jako im je bolno, ovo je sramno i to sve zbog pojedinaca koji su, mogu to slobodno reći, kriminalci."
Nura svjedoči o traumi koja se prenosi kroz generacije, o nesigurnosti koja je još uvijek prisutna u životima ljudi koji su preživjeli teške zločine. Ona jasno pokazuje da strah ne nestaje samo zato što politika pokušava prikriti stvarnost.
Dodikov govor, dakle, ne možemo promatrati samo kao političku izjavu. On je simptom mnogo dubljeg problema – ponovnog porasta radikalizacije, povratka netrpeljivosti, i sve veće nesigurnosti među ljudima koji su već pretrpjeli neizmjerne gubitke.
Njegov nedavni govor ne može biti smirenje – on je prijetnja. Prijetnja nastavkom podjela koje su već nanijele toliko boli. I dok Dodik govori o sigurnosti, svi oni koji su preživjeli genocid, svi oni koji se bore za pravdu, znaju da riječi nisu dovoljne. Za sigurnost nije dovoljna samo retorika. Za sigurnost treba konkretnih koraka, akcija i, prije svega, istinske volje da se prošlost ostavi iza sebe.
A dok Dodik i njegovi sljedbenici pozivaju na "mir", stvarnost koju oni stvaraju je daleko od toga.
