Christian Schmidt, bivši ministar poljoprivrede i trenutni 'dobročinitelj' bosanskohercegovačkog naroda, svakom svojom izjavom izaziva brojne kontroverze. Njegove riječi o potrebi poboljšanja obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini, dok se istovremeno osvrće na postavljanje slika Ratka Mladića i Alije Izetbegovića, nisu samo nedovoljno promišljene, već i potencijalno štetne za već krhku društvenu dinamiku u zemlji, posebice za one koji su se borili da im neko ne otme ono što je njihovo – stoljećima.
Schmidt naglašava važnost očuvanja mladih i poticanja njihove sposobnosti da donose vlastite odluke. Međutim, u istoj rečenici izjednačava dvije ličnosti koje su historijski duboko različite, što otvara pitanje njegove stvarne motivacije. Poređenje Alije Izetbegovića, prvog predsjednika Republike BiH, s Ratkom Mladićem, ratnim zločincem, ne samo da je neosnovano, već i uvredljivo prema žrtvama rata, njihovim porodicama, prema liku i djelu rahmetli Izetbegovića.
Izjavljujući da mu smeta Izetbegovićeva slika, Schmidt ignorira kontekst koji ona predstavlja. Izetbegović je bio ključna ličnost u borbi za opstanak Bosne i Hercegovine, dok je Mladić, prema presudama međunarodnih sudova, bio vođa snaga koje su počinile stravične zločine tokom agresije. Poređenje ova dva lika nije samo intelektualno nepošteno, već i sramotno za nekoga ko tvrdi da želi pomoći Bosni i Hercegovini.
Osim toga, Schmidtov poziv na 'darivanje mogućnosti za učenje' mladima u BiH zvuči kao floskula koja ne uzima u obzir stvarne izazove s kojima se obrazovni sistem suočava. Umjesto što se fokusira na površinske 'probleme', trebalo bi se usmjeriti na konkretne reforme koje će omogućiti mladima da zaista razviju kritičko mišljenje i sposobnost donošenja odluka, bez iskrivljenih historijskih narativa.
U konačnici, Schmidtu bi bilo korisno da se malo dublje upusti u složene političke i historijske aspekte Bosne i Hercegovine prije nego što iznese izjave koje bi mogle samo dodatno polarizirati i destabilizirati ionako napetu situaciju. Prava pomoć ovoj zemlji dolazi iz razumijevanja i poštovanja njezine složene prošlosti, a ne iz banaliziranja njenog nasljeđa kroz usporedbe koje su, u najmanju ruku, neodgovorne.
NEKA SCHMIDT NAUČI...
Schmidt, bivši poljoprivrednik (bio ministar poljoprivrede Njemačke), trebao bi znati nekoliko historijskih činjenica o rahmetli Izetbegoviću.
Kada je Alija Izetbegović 1990. godine postao član Predsedništva Bosne i Hercegovine, nije imao iskustva u politici. Nedugo potom postao je i ratni lider bez vojnih škola, i to sve sa 65 godina - vrijeme kada ljudi na Balkanu odlaze u penziju.
Političar kompleksne ličnosti i smirenog glasa, ostao je upamćen kao lider bh. naroda tokom krvoprolića u kojem je rasparčana država, koju je on do jednog trenutka želio da sačuva.
Njegov karijerni put obilježilo su muslimansko disidenstvo i robije tokom komunističke Jugoslavije, ali ga je u najvećoj mjeri trasirao rat tokom raspada zemlje.
Dok je trajala opsada Sarajeva, najduža u Evropi u 20. stoljeću poslije Drugog svjetskog rata, sve vrijeme je dolazio na posao u zgradu koja je često bila na udaru granata srpskih snaga, pozicioniranih na okolnim brdima.
Bio je i jedan od potpisnika Dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je uz američko posredovanje okončan rat.
Mir sklopljen krajem 1995. omogućio je da razorena BiH započne život iznova.
Kreator Dejtonskog sporazuma Ričard Holbruk je izjavio da Bosna i Hercegovina „danas ne bi postojala da nije bilo Izetbegovića".
Stvaranje države je značajno naslijeđe, saglasan je i Holbrukov kolega Robert Gelbard, bivši specijalni izaslanik američkog predsednika za Balkan.
On je upoznao Izetbegovića tek poslije Dejtona, ali su u narednim godinama blisko sarađivali.
„Kod Izetbegovića me je zaista impresionirala ozbiljnost koju kod toliko drugih lidera sa kojima sam imao posla, ne samo na Balkanu, već širom svijeta, nisam sreo", kaže Gelbard za BBC.
Muhamed Šaćirbegović, školovani Amerikanac rođen u Sarajevu, po struci advokat, koji je tokom 1990-ih kratko bio ministar spoljnih poslova BiH i dva puta ambasador pri Ujedinjenim nacijama, Izetbegovića poredi sa jednim od očeva osnivača Amerike - Georgeom Washingtonom, prvim predsjednikom SAD i vrhovnim komandantom tokom revolucije.
„I ranije, a i danas tako vidim, da je Alija Izetbegović George Washington BiH.
„Gledam iz američke perspektive, Vašington je imao i poraza i uspjeha, ali je na kraju njegov najveći doprinos naciji bio uspješan, jer je Bosna preživjela kao država, preživjelo je i stanovništvo što je bio njegov najveći strah i zbog čega je potpisao Dejton", izjavio je svojevremeno Šaćirbegović.
U BiH danas brojne ulice, trgovi, džamije, aleje, pa čak i turnir u malom fudbalu nose njegovo ime.
U Sarajevu postoji Fondacija Alije Izetbegovića, Muzej...
Njegov sin Bakir Izetbegović je dugogodišnji bošnjački lider i predsjednik Stranke demokratske akcije koju je njegov otac osnovao.
Za Izetbegovićevu unuku Nađu Berberović Dizdarević dedo je uvijek bio neka vrsta ideala i moralnog uzora.
„Sjećam ga se kao čovjeka koji je imao rijetke osobine, istovremeno je imao neku vrstu prirodnog autoriteta, a bio i vrlo harizmatičan, srdačan, topao.
„Volio je ljude i oni su voljeli njega, posjedovao je spoj dostojanstva, duševnog mira i mentalne snage", opisuje ponosno kćerka njegove kćerke Sabine Berberović.
„I kao dedo je bio vrlo blag, vrlo strpljiv i srdačan, volio je sve nas, imao je nas petoro unuka", dodaje Berberović Dizdarević koja je imala 18 godina kad je umro.
Alija Izetbegović je rođen 8. avgusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu, gradu u severnoj Bosni, u uglednoj takozvanoj begovskoj porodici muslimana.
U njegovom djetinjstvu, porodica se seli za Sarajevo i već sa 15 godina iskusit će život pod nacističkom okupacijom tokom Drugog svetskog rata.
U to vrijeme već je dio grupe Mladi muslimani, koja se borila protiv vjerskih ograničenja koja je nametnula Vlada Kraljevine Jugoslavije.
Odmah poslije kraja rata -1946. godine, Izetbegović se našao iza rešetaka.
Po izlasku iz zatvora, diplomirao je pravo na Univerzitetu u Sarajevu, ali se bavio i građevinarstvom, mahom u Crnoj Gori.
Kako Šaćirbegović danas kaže, Izetbegović je bio ponosan na to što je tolerantan i otvorenog uma.
„Alija je sebe vidio kao muslimana, ali kao muslimanskog lidera u Jugoslaviji, to je veoma važno.
Alija Izetbegović je autor čuvene Islamske deklaracije iz 1970., koju su bivše komunističke vlasti u Jugoslaviji protumačile kao poziv na uvođenje fundamentalističkog šerijatskog prava u BiH - tada jednoj od jugoslovenskih republika.
Pojedini Srbi su kasnije optuživali Izetbegovića da želi da stvori muslimansku republiku u iranskom stilu u BiH, što je on uvijek negirao.
Islam je za Izetbegovića bila religija, filozofija, ali i način života, ocjenjuje unuka.
Kao novajlija u politici osnovao je Stranku demokratske akcije (SDA) i postaje njen predsjednik.
Poslije stranačkog uspjeha na prvim višestranačkim izborima 1990., Alija Izetbegović postaje predsjednik Predsjedništva BiH.
Pošto su dvije republike Slovenija i Hrvatska proglasile nezavisnost, Izetbegović se založio za nezavisnost BiH, koja je podržana na referendumu.
U intervjuu za Radio slobodna Evropa 2000. godine, Izetbegović je govorio o tome da mu je Gligorov ispričao „tužnu vijest" da su lideri Hrvata i Srba Franjo Tuđman i Slobodan Milošević na sastanku u Karađorđevu planirali podjelu Bosne i da mu je Milošević nekoliko mjeseci kasnije, u ljeto 1991. nudio da bude prvi čovjek „krnje" Jugoslavije, ali je on to odbio.
Ubrzo potom, Gligorov i on predložit će plan o očuvanju Jugoslavije, za koju je rekao „da je odgovarala bošnjačkom narodu, ali ne po svaku cijenu".
Iako je Izetbegović došao na čelo države koja je klizila u sukobe, skoro da se nije pripremao za to, nadao se da će intervencija Ujedinjenih nacija ili Amerike sprečiti konflikt, navodi se u knjizi Adama le Bora „Milošević".
„Bio je smiren čovjek, razuman, odmjeren, kad je riječ o mentalnom sklopu, a kad je reijč o politici, on je zaista bio pravi muslimanski vjernik i čovjek koji je nastojao da vrijednosti islama ugradi u društvo, poput pomirljivosti prema zajedničkom životu", kazao je ranije Miodrag Živanović, profesor Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci.
Kao političar ostavio je dubok trag u bosansko-hercegovačkim prilikama, smatra.
„I u ratnim godinama prepunim zločina i tragedija, on je uspijevao da autoritetom dosta tih stvari riješi", kaže Živanović, dodajući da je Izetbegović imao autoritet bez potrebe da povisi ton.
Ovaj filozof je vjerovatno bio jedini doktor nauka, koji je bio učesnik rata u BiH od prvog do posljednjeg dana i to kao visokopozicionirani oficir Vojske Republike Srpske.
Evropska zajednica 6. aprila 1992. godine, na osnovu ishoda referenduma, priznala je Republiku Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu i suverenu državu.
Mjesec dana kasnije na sarajevskom aerodromu JNA je uhapsila Aliju Izetbegovića, tada predsjednika BiH i komandanta oružanih snaga, po povratku sa mirovnih pregovora u Lisabonu.
S njim je, tokom te jednodnevne drame bila kćerka Sabina, koja je o tome govorila za BBC.
U gradu su se već vodile borbe između JNA i bosanskih snaga formiranih od jedinica teritorijalne odbrane i stanovništva.
Sve se završilo kada se Izetbegović telefonom uključio u program televizije Sarajevo i zatražio pomoć, poslije čega je pušten.
Bio je to tek početak sukoba u kojima je stradalo sto hiljada ljudi, a raseljeno više od polovine stanovnika najjugoslovenskije jugoslovenske republike.
Izetbegović je, kao ratni lider, stekao međunarodni ugled, tokom višegodišnje opsade Sarajeva koje su sa okolnih brda napadale snage bosanskih Srba.
Vodio je vladu iz zgrada sa vrećama pijeska u centru grada, simbolizujući prkos vlade u ratu.
Mnogi bosanski Muslimani su ga od milja zvali „dedo".
Na Izetbegovićevoj dženazi Paddy Ashdown, visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, nazvao „ocem bošnjačke nacije“.
Alija Izetbegović je ukopan na šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu uz najviše državne počasti.
