Kada je Izrael u Šestodnevnom ratu 1967. godine zauzeo Golansku visoravan, Jerusalem, Gazu, Zapadnu obalu niko nije ni pomislio da bi se mogli povući sa nekih od ovih teritorija. Međutim, godinama kasnije, Izrael se zvanično povukao sa jedne od ovih teritorija.
Na današnji dan, 15. augusta 2005. godine počelo je povlačenje iz Pojasa Gaze. Onog istog Pojasa koji je danas pod snažnim napadima Izraela. Pojasa u kojem izraelske snage pod vodstvom krvnika, zločinca, nečovjeka i na koncu premijera Izraela Benjamina Netanyahua provodi genocid. Da postoje osnovane sumnje da se u Gazi danas čini genocid govori nam i činjenica da je protiv Netanyahua i njegovog ministra odbrane Yoava Gallanta izdata naredba za hapšenje od strane Međunarodnog krivičnog suda.
Te 2005. uslijedio je šok za Izraelce kada je tadašnji kontraverzni desničarski premijer Ariel Sharon obznanio da planira povući sve snage iz Gaze. Pod tim je mislio da se povuku kako one vojne tako i one civilne snage odnosno doseljenici koji su se na teritoriji Gaze naseljavali od 1967.
Za Izraelce je to bio strašan scenario koji se i realizovao. Dakle, 15. augusta 2005. je počelo povlačenje Izraela iz Gaze a završilo se samo četiri dana kasnije. Prema naredbi premijera Sharona, svi oni koji su pružali otpor prislino su bili iseljavani. U tom prisilnom procesu iseljavanja doseljenika je pomagala i izraelska vojska (IDF) koja će se kasnije ponovo vraćati u Gazu kako bi provodila vojne operacije.
Nije se Izrael samo povukao tek tako ostavljajući iza sebe infrastrukturu koju su izgradili. Povlačenjem iz Gaze srušili su sve ono što su napravili ali i ono što je izgrađeno od strane doseljenika. Tako su kuće doseljenika porušene, grobovi premješteni na druge lokacije kako stanovnici Gaze ne bi mogli da koriste infrastrukturu koja je ostala nakon povlačenja.
Zašto povlačenje?
Postavlja se sasvim logično pitanje zašto bi se bilo ko povukao sa teritorije u koju su uložena velika novčana sredstva i na koju su doseljeni Jevreji kako bi taj dio teritorije postao jevrejski. Postoje najmanje tri razloga za povlačenje Izraela iz Gaze.
Prvi razlog je pitanje prirode države Izrael. Ako bi željeli da sačuvaju Izrael onakav kakav je po ustavnom uređenju, u kojem se kaže da je to država Jevreja, onda je ovaj korak bio neophodan. Prema procjenama, do 2010. godine u Izraelu je trebalo živjeti više Palestinaca nego Jevreja jer je prirodni priraštaj Palestinaca bio daleko bolji u odnosu na Jevreje. Tako da je ovaj korak bio neophodan da se sačuva Izrael onakvim kakvim je predstavljen Ustavom.
Drugo, velika izdvajanja Vlade Izraela za pomoć doseljenicima u okupiranim područjima Gaze i Zapadne obale su učinila izraelsku ekonomiju slabijom. Kako bi zaštitili Jevreje na ovim teritorijama te kako bi im omogućili što bolje uslove za život, Izrael je morao da pomaže doseljenike u Gazi i Zapadnoj obali. Kako ne bi doživjeli ekonomski krah, Sharona je i ovaj razlog potaknuo na povlačenje iz Gaze.
Treći razlog koji je natjerao Sharona na povlačenje iz Gaze je bio sigurnosne prirode. Naime, od početka Hamasovog otpora okupaciji, Izrael se suočavao sa mnogobrojnim izazovima. Hamas je napadao Izrael iz Gaze ali bezuspješno. Međutim, nikome nije svejedno kada čuje sirene koje obavještavaju o raketnom napadu.
Također, Izrael je strahovao i za doseljenike u Gazi koji su opet bili zaštićeni od Izraela. Zbog toga su rađene analize koje su na kraju pokazale kako će Hamas smanjiti napade na Izrael ako se povuku iz Gaze. Dakle ni sami Izraelci nisu bili uvjereni da će Hamas u potpunosti prestati sa napadima na Izrael ali napadi koji bi uslijedili bili bi lahko savladani, govorile su procjene.
Zbog gore navedenog, Izrael se odlučio na povlačenje iz Gaze koje je na kraju završeno 19. augusta 2005.
Ponovni napadi na Gazu
Po odlasku Izraela iz Gaze, Hamas je na prvim izborima 2006. pobijedio te tako preuzeo i političko vodstvo u Gazi. Zapad nije priznao rezultate izbora s obzirom da je cilj Hamasa uništenje Izraela i vraćanje državnosti Palestine. Zbog toga je Zapad uvjetovao priznanje izbora sljedećim: priznavanje svih mirovnih pregovora potpisanih do tada, prestanak napada na Izrael i priznavanje države Izrael.
Ništa od navedenih uvjeta nije prihvaćeno nego je Hamas oteo jednog izraelskog vojnika Gilada Shalita što će kasnije biti povod za pokretanje vojne operacije u Gazi. Izrael je nakon povlačenja pokrenuo četiri vojne operacije: Summer Rains, Cast Lead, Pillar of Defence i Protective Edge.
U svim ovim operacijama Palestinci su kolektivno stradali bez obzira da li su pripadali Hamasu ili ne. Iako je cilj Izraela, barem onaj javno deklarisani, bio da se iskorijeni Hamas ovim operacijama se to nije desilo. Posljednja operacija koja traje od 7. oktobra prošle godine ima isti cilj koji najvjerovatnije neće biti ostvaren. A na kraju će Palestinci ponovo biti kolateralna šteta.
Izrael nije samo vojnim operacijama pokazao da se nije povukao iz Gaze. Iako povlačenje znači ostavljanje na volju stanovnicima Palestine da uređuju svoju državu onako kako oni hoće, to se ipak nije desilo.
I pored povlačenja iz Gaze, Izrael je zadržao pravo da uređuje šta, kako i ko može ući u Gazu. U tom slučaju ne možete tek tako ući na teritoriju Gaze. Morate pored pasoša imati odobrenje za ulazak u Gazu jer inače na punktu prilikom ulaska nećete moći proći. Dakle ulazak i izlazak iz Gaze kontrolišu Izraelci.
Ova kontrola kretanja ljudi u demokratskom društvu se inače smatra besmislenom. Ali ne u slučaju Izraela. Šta biste onda tek rekli kada čujete da u Gazu i u „mirnodopsko doba“ kada nije ratno stanje, ne može ući hrane onoliko koliko stanovnici žele.
Izrael je izradio formulu prema kojoj svakom stanovniku pripadne onoliko hrane koliko ta formula na kraju pokaže na osnovu postavljenih parametara. Da se ovo kojim slučajem desi negdje u islamskom svijetu cijeli svijet bi brujio o tome. Ali dešava se u Izraelu pa može proći i ispod radara.
Iako se Izrael zvanično povukao iz Gaze 2005., samo godinu kasnije su pokazali svoje prave namjere. Njihovo povlačenje je bilo samo paravan za ono što će uslijediti i ono čemu danas svjedočimo. Masovna ubijanja žena, djece i nedužnih civila. Čitav svijet to nijemo posmatra nakon onoga šta se desilo u Srebrenici i čuvenog „never again.“
