Kao mlad bio je, veli, okat i plećat. Oženio se u šesnaestoj, čitav je život radio, i u fabrici, bio metalac, bravar, a kasnije ljudima pravio kapije od kovanog gvožđa…

Danas živi na Bjelašnici, u planini, u modernoj kući koja je cakum-pakum, a niko ne bi vjerovao šta je pod stare dane doživio. Voli, kaže, da se šali, uglavnom na svoj račun…

Oženio se mlad, u šesnaestoj, a sjeća se da je to bilo kad se jedan njegov rođak ženio. Tu je prvi put vidio i upoznao svoju suprugu s kojom je bio decenijama i s kojom je izrodio svoju djecu koja su mu darivala tri unuka i tri unuke i dvoje praunuka od kojih jedno ima nepuna dva mjeseca, a drugo oko godinu.

– Ženio se neki rođak, ona došla, mi se zagledali, bilo (po)selo – priča i podsjeća se kako je bez žene ostao prije 20 godina i otad živi sam.


Podsjetio se i kako je išao da je vidi u Lukomir gdje je živjela a do tamo je trebalo dobrih tri sata pješke, ali bio je mlad, okat i plećat, i nije mu bilo teško iako je išao po zimi, hladnoći, snijegu i nadošlim vodama. Bio je, veli, dvaput a već drugi put ju je kući doveo.

Ponio je tada očev prsten, bogat i golem, i doveo djevojku. Kaže i da je taj prsten njegovog oca, koji i dan-danas vrijedi par hiljada, uzimao svaki momak iz sela koji je išao da isprosi djevojku pa se one u početku oduševljavale.

– Svako ko je išao po djevojku viče daj Muhamede onaj prsten… Ali se poslije među djevojkama pročulo da je to prsten mog oca, a ne momka koji ide po djevojku, sjeća se sada već vremešni Ibrahim koji je i dalje britkog uma i odličnog pamćenja.

Ljubavni sastanak koji se prepričava

Pošto je Ibrahimova supruga umrla prije 20 godina on se neko vrijeme družio s jednom gospođom u okviru većeg društva s kojim su zajedno putovali po Bosni na razna mjesta.

Međutim, opet je ostao sam pa se u jednom razgovoru potegla i ta tema…

– Kaže meni jedan, imam rodicu, daj telefon, da se upoznaš s njom, a ja bez žene… Bilo to prije jedno 4-5 godina. Čuli se mi i našli u čaršiji, ondje gdje je Slatko ćoše…

- I sad pita ona da se mi malo pobliže upoznamo… A na kraju priče: Imaš li auto?! – prisjeća se dedo šta ga je pitala na prvom sastanku!

– Imam, velim ja, a bila i priča kolika ti je penzija. Ja kažem nije ni hiljadu a tad bila penzija 300-400 maraka - priča kroz smijeh ponavljajući pa nije ni hiljadu.

– Pita onda ona koje auto imam, ja kažem cipelcug! Ona veli nije čula a ja kažem to je stara proizvodnja a i sad se koristi! A cipelcug to ti je pješke, objašnjava Ibrahim i dodaje:

- Malo mlađa od mene, a lijepo se sredila a i ja sam onako se sredio…, odgovara na pitanje pa kakav je to sastanak u 70-ima kad ona odmah pita za penziju i auto, pa nastavlja:

– Zove ona rođaka i viče da ja imam auto cipelcug, ali da ona ne zna šta je to pa ga pita, a on joj se smije i kaže: Budalo, pa kako ne znaš, to ti je pješke…

– Hoće ona da hoda, da voda, da izađe, da trkne do mora… I tu je ljubav propala - veli dedo i dodaje:

– Mene zanima budak, motika, da idemo gore na Bjelašnicu da kupimo goveda… Danas se samo gleda koliki ti je šlajpig - sjeća se starina Ibrahim svojih ljubavnih dogodovština od prije neku godinu.