Rastakanje Bosne i Hercegovine nastavljeno je u godinama mira. Tražili su se najbolji putevi, jer je u početku postojala međunarodna zapreka. Srpsko rukovodstvo predvođeno Miloradom Dodikom polagano se počelo otimati već od 2006. poslije odlaska Ashdowna, u početku kroz učinak ispitivanja kazane riječi i sondiranje terena za događaje koji će uslijediti kasnije. Malo ko se od Bošnjaka unutar državnih institucija opirao ovoj Dodikovoj ofanzivi, koja je krenula oprezno, a onda se razvijala intenzivno.
Pažnja svijeta skrenuta je sa Bosne i Hercegovine nakon odlaska visokog predstavnika Paddyja Ashdowna. I stranci su, također, neodlučno reagirali na sve učestalije Dodikove prijetnje. I međunarodna zajednicai nesrpski kadar (bošnjački) u vlasti Bosne i Hercegovine često su pogrešno tumačili Dodikov bunt, kao zadovoljavanje prije svega unutrašnjih razloga, što nije bilo tačno, o čemu sam upozoravao na mnogo mjesta u svojim knjigama "Alija izbliza".
Savez sa Čovićem
Od tada do danas Milorad Dodik pokušava suzbiti ovlasti centralnih organa Bosne i Hercegovine. Pri tom je paralelno radio sa čelnikom Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Draganom Čovićem, koji se, uoči raspada SFRJ, izjašnjavao kao predvodnik napredne ideje formulirane kroz Ujedinjenu jugoslovensku demokratsku inicijativu (UJDI). U međuvremenu se promijenio i od naprednog Jugoslovena pretvorio u separatističkog Hrvata.
U Bosni i Hercegovini te dvije različite strategije, koje su u ratu bile suprotstavljene, imaju istu rezultantu - dokidanje BiH ili, ako to ne mogu sada, onda postepeno oduzimanje državnih funkcija centralnoj vladi da bi kasnije završili započetu destrukciju. Separatisti smatraju da će se u finalu država sama urušiti kao nemoguća i neodrživa, jer će joj stalno praviti prepreke i destrukciju.
Dodikov je secesionizam naročito vidljiv od 2011. godine, nakon "Memoranduma dva" Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). Ovaj dokumentje postao orijentir za sve srpske zvaničnike u RS-u. Podsjećam da je ovaj nezvanični dokument, koji je priređen samo za internu upotrebu u Vladi Srbije, s naznakom za "čitanje bez daljeg rasturanja", postao državotvorna strategija za nastavak projekta "Velike Srbije" injegovu finalizaciju u miru. Glavne teze memoranduma su neprestano negiranje Bosne i Hercegovine kao države, njene perspektivnosti i održivosti. Ovo je obilato koristio Milorad Dodik kao predsjedavajući Predsjedništva BiH, a za njim i svi ostali. I tako sve do danas. Uputstvo iz Memoranduma 238 glasi:
“Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da Bosnu i Hercegovinu ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dve teritorije koje trenutno čine celinu. A tu celinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom.” Prema Memorandumu 2, koji je autor imao u rukama, piše još:
“Koristiti sve mehanizme da se oba doma parlamenta Bosne i Hercegovine maksimalno onemoguće u radu, obezvrede i obesmisle na sve moguće načine. Sprečavati donošenje zakona koji se ne smatraju bitnim i ne predstavljaju nikakvu pretnju RS-u. Ovo je jedno od značajnijih sredstava za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih institucija.”
Opasna destrukcija
Građani Bosne i Hercegovine nisu ni svjesni razmjera opasne destrukcije, jer ne poznaju dovoljno temu, iako osjećaju slabosti sistema. Evo jednog uputstva iz Memoranduma dva za političare u RS-u, ali i za obične građane:
“Političari i državni funkcioneri Srbije će ubuduće zaobilaziti političare i institucije BIH što je god više moguće. Političari i državni funkcioneri Srbije trebaju što češće imati sastanke sa političarima iz RS-a po protokolu definisanom za međudržavne susrete. (...) Ili, na primer, Visoki funkcioneri RS-a i ostali građani bi tokom boravka u inostranstvu trebali izbegavati ambasade, konzulate i predstavništva BIH. Ukoliko im zatreba konzularna pomoć, onda bi se trebali obratiti Dkp-ovima Srbije bez obzira što formalno ne poseduju državljanstvo Srbije.” Ovako se danas ponaša kadar iz entiteta Republika srpska. Stavovi iz Memoranduma 2, nažalost, nisu dovoljno ozbiljno shvaćeni u bosanskohercegovačkoj javnosti.
