U Gornjim Potočarima živi Velid Mujić čija porodica broji 8 članova. Njegov sin je počeo da gradi drvenu kućicu za koju mu je potrebna pomoć. Velid je inače preživio genocid koji je počinjen u Srebrenici. U tom pokolju VRS izgubio je oca i trojicu braće. Velid je i sam danas bolestan te mu je potrebna podrška i pomoć svih nas.

-Ovdje sam živio i prije agresije. Kuća je bila srušena i ne znam sada koja je organizacija obnovila kuću. Vidiš sada kakvi su prozori. Kupio sam to i majstor nije napravio kako treba. Nama ne može biti ni 20 metara drva - kaže Velid.

Nakon što je izbjegao iz Srebrenice otišao je u izbjeglištvo. Kako kaže nema života u izbjeglištvu jer čovjek nije na svom. Iako čovjek možda nema dovoljno ni za život, najbitnije je da je svoj na svom.

-Bio sam do 1997. u izbjeglištvu. Život je tada bio nikakav. Radio sam sa amidžom na baušteli i tako prehranjivao porodicu. Htjeli su me izbaciti iz Vogošće. Tada sam nazvao opštinu da vidim je li mi gotova kuća. Iako nije bila skroz gotova vratio sam se. Srce mi je bilo veliko jer sam se vratio na svoje. Neka si i žedan i gladan ali si na svom, elhamdulillah. Dok radim sjetim se babe i svoje braće – kaže Velid.

Velid se prisjetio kako je pokušao da izađe iz Srebrenice te kobne 1995. Bio je komandir voda koji je zadnji napustio Srebrenicu. Na tom putu izlaska iz Srebrenice nakon 150 metara im je postavljena zamka.

-Samo Allah dragi zna kako sam se spasio. Bio sam komandir voda i imao svoju vojsku. Moj vod je zadnji ostao u Srebrenici. Nama komandirima su rekli da idemo sa lijeve i desne strane kako bi zaštitili civile. Međutim, nakon 150 metara su nam postavili zasjedu. Da nije bilo Ejuba Golića svi bi poginuli u tom trenutku – ističe Velid.