Dok stojiš u tišini, okružen bijelim nišanima, ne možeš da ne osjetiš težinu svakog izgubljenog života.
Svaki nišan nosi ime, svaka nišan nosi priču, priču o porodici koja je izgubila sina, o majci koja je izgubila dijete, o zajednici koja je izgubila svoju budućnost. U tišini se čuje bol, u tišini se osjeća tuga koja ne jenjava, koja ne prolazi sa godinama.
Potočari su postali simbol stradanja, simbol nepravde, najvećih zločina, genocida koja je zadesila nevine ljude. Ubijeni su samo zato što su bili drugačiji, samo zato što su vjerovali u nešto drugo. Srpski zločinci nisu imali milosti, nisu pravili razliku između vojnika i civila, između mladih i starih, između muškaraca i žena.
Dok se zvuk grumena zemlje širi grobljem, on nosi sa sobom težinu svih neizrečenih riječi, svih suza koje su pale, svih života koji su prerano ugašeni. Danas, dok se prisjećamo tih strašnih događaja, moramo da se sjetimo i svih onih koji su izgubili svoje najmilije, svih onih koji su preživjeli, ali nose neizbrisive ožiljke na srcu i duši.
Potočari su podsjećanje na to koliko je važna tolerancija, koliko je važno poštovanje različitosti, koliko je bitno da se zlo nikada više ne ponovi.
Dok stojimo pred nišanima, obećajmo sebi da ćemo se boriti za pravedniji svijet, za svijet u kojem niko neće biti ubijen zbog svoje vjere, zbog svog imena, zbog svoje različitosti. Potočari su naša opomena, naša obaveza da ne zaboravimo, da se sjećamo i da učimo iz prošlosti.
Danas su u kabure u Potočarima spušteni posmrtni ostaci 14 žrtava genocida. Njihove kosti konačno su pronašle smiraj, a njihove porodice i prijatelji dobili su mjesto na koje mogu doći i proučiti im fatihu. Ostali su u dolini bijelih nišana, okruženi onima koji su ubijeni na mučki način, baš kao i oni.
Dolinom bijelih nišana odjekuje tišina, prekidana samo cvrkutom ptica i povremenim jecajima onih koji se još opraštaju od najmilijih. Svaki nišan nosi ime, svaka porodica ima svoju priču tuge i bola. U ovoj dolini, prošlost i sadašnjost se spajaju, podsjećajući na strašne događaje koji su se dogodili prije 29 godina.
Potočari su postali simbol stradanja i tuge, mjesto gdje se bol ne može izmjeriti riječima. Danas su, pored novih 14 žrtava, porodice i prijatelji odali počast svima koji su izgubili živote u ovom genocidu. Svaka spuštena lopata zemlje nosi težinu tuge, svaka izgovorena molitva nosi nadu da će duše pronaći mir.
Među okupljenima su bili i predstavnici vlasti, međunarodnih organizacija, kao i brojni građani iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, regiona... cijelog svijeta. Svi oni došli su da odaju počast, da se sjete i da obećaju da se zlo više nikada neće ponoviti.
Dolina bijelih nišana danas je bila mjesto tuge, sjećanja, ali i nade. Nade da će pravda biti zadovoljena, da će sjećanje na žrtve biti sačuvano i da će generacije koje dolaze učiti iz prošlosti kako bi se izbjegla ponovna tragedija.
Dok su se posmrtni ostaci spuštali u kabure, tišina je bila teža od bilo koje riječi. Svaki trenutak ovog dana bio je podsjećanje na ljudsku patnju, na nepravdu koja je zadesila nevine ljude. Ali, bio je to i trenutak zajedništva, solidarnosti i odlučnosti da se sjećanje na žrtve genocida nikada ne zaboravi.
Potočari su danas bili mjesto gdje se susreću prošlost i sadašnjost, mjesto gdje se tuga pretvara u obećanje – obećanje da se zlo više nikada neće ponoviti.
