Midhat Dizdarević rođen je u Dobrunu (BiH). Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Višegradu, a studij medicine završava u Sarajevu.
Do početka agresije na BiH radio je u stanici Hitne pomoći u Višegradu odakle, 16.maja 1992. godine biva prognan.
Poput hiljada drugih Višegrađana, kao izbjeglica, preko Kosova, Makedonije, dolazi u Njemačku. U Frankfurtu završava specijalizaciju psihijatrije i psihoterapije.
Danas Midhat Dizdarević radio kao doktor specijalista psihijatrije i psihoterapije u jednom njemačkom gradu, piše Naj-portal.com. U slobodno vrijeme piše poeziju, objavio je prvu knjigu poezije “Svjetionik“.
– Od postojanja svijeta i života u stihu i rimi postojali su pjesnici. Svaki pjesnik se trudi ostaviti traga i pripasti generaciji onih besmrtnih. Ja sam odrastao u domu gdje je bogastvo bilo samo san, ali ne i čežnja. A neimućnost samo drveni prag na koga nagaziš i nadaš se da ga nećeš preći. Jer ako pređeš taj prag došao si u svijet siromaštva. U našoj kući se nije pričalo o stihu i rimi, već o načinu kako preživjeti, a nismo bili ni siromašni, ali ni bogataši – rekao je doktor Dizdarević na početku razgovora.
Ne iz mržnje
Na pitanje kako je ušao u svijet poezije, odgovorio je:
– Upravo to stanje, kao neko lebdeće stanje me motivisalo da izgradim neki mali svijet za sebe, gdje ću reći nešto što ne bih smio naglas izreći. I, gdje ću poželjeti nešto, a da mi se to u mojoj fantaziji i ostvari. Još kao mlađani i krhki dječarac sam volio poeziju, ali baš onako sa „debelom“ rimom. Onako Jesenjinovski jer je to za mene bila čarobna kompozicija bez muzike, ali sa taktom, sa početkom i krajem. Dirigent je bio život koji je ponekad bio otac a, ponekad očuh. Stidio sam se nekome reći da pišem pjesmice, jer je to tada bilo kao nekako priznati da si lud. A, ja sam ustvari baš žarko želio baš tako biti “lud“. Moje pjesme su nastajale spontano i u trenu. Sve pjesme su nastale iz ljubavi, a nikako iz mržnje.
Da li imate sačuvane te Vaše prve zabilješke, stihove, pjesme?
– Ne, nažalost nemam. Bilježnica sa mojim mnogobrojnim pjesmama ostala je kao siroče u kući. Valjda da čuva mog oca, a koji ostade da čuva naš dom. U izbjeglištvu u Makedoniji zatekla me je vijest da je moj voljeni otac ubijen na kućnom pragu i da mu je mezar zelena Drina. Ne ostade ni traga ni od mog oca, ali ni od mojih pjesama. Ali, prognan i „obezglavljen“ lutah svijetom koji mi dade snagu za nove stihove i rime. Jer zaboravljena misao bi bila kao i zaboravljeni insan ostavljen u nekoj šumi istočne Bosne. Tako se rodiše neke nove bilježnice, za neke nove stihove i, ja počeh ponovno da pišem i da dišem. U moje stihove uđoše meni drage osobe, moja vječna ljubav, moja supruga Sevdeta, moj sin Jasmin, moje kćerke Silma i Faida.
Kako nastaju Vaši stihovi?
– Ja pišem opčinjen trenutkom i slobodnim asocijacijama koje me obuzmu. Ja im se prepustim i opišem ono što osjećam, sve dok ne osjetim žmarce u tijelu i duši. Jer pisati znači postojati, postojati znači opstati u vlastitom stihu i u vlastitoj rimi.
Promocija u Sarajevu
Uskoro Vas očekuje promocija knjige i u Sarajevu?
– Da tako je, sve to u organizaciji moje izdavačke kuće, odnosno kuće koja je izdala moju knjigu, a to je “Connectum“ iz Sarajeva, čiji glavni urednik je Ajet Arifi. Promocija će biti 12. septembra u Bošnjačkom institutu. Gosti promocije će biti i neka poznata imene bh. književnosti, što me posebno raduje.
