Veliki dio sadašnjeg Irana osvojili su u XI vijeku Seldžuci koji su došli iz Turkmenistana. Ali, propast iranske kulture nastupa sa prodorima Mongola koji ovim prostorom ovladavaju od 1220. do 1250. godine. Mongole je srušila dinanstija Safavida (1502-1736), koja je bila kurdskog porijekla, a njenim osvajačem se smatra Safi-ad-din, dok je stvarni utemeljitelj Carstva bio Ismail I koji je još kao tinejdžer uspio objediniti pod svoju krunu teritoriju Velikog Irana i homogenizirati iransko stanovništvo. On je bio militantni šiit koji je svojim vojnicima govorio šaljući ih u boj: "Mi smo Huseinovi ljudi i ovo je naša epoha. To su molitve naše, nas, robova Imama! Naše ime je Zelot (Vatreni pobornik), a naša titula je mučenik"! Za vrijeme Ismaila šiitska religija se proširila na Kavkaz, Centralnu Aziju i do obala Perzijskog zaliva.

Akademik dr. Adamir Jerković: Iran od Mosadika do svijeta mula (5)/Oslobođenje

Zandijska era

Ipak, Perzija je doživjela svoj najveći uspjeh za vrijeme vladavine šaha Abasa Velikog. On je nosio žezlo vlasti preko 40 godina od 1588. do 1629, kada počinje zlatno doba za umjetnost i trgovinu. Perzijanci zaustavljaju otomanske Turke i uzbečka plemena. U vrijeme Safavida šiizam je postao državna religija, koja je uticala na širu regiju, odnosno opstala u Iranu do današnjeg dana. Historija ga pamti kao okrutnog vladara koji je nametnuo velike poreze. Zalazak safavidskog razdoblja počinje nakon nereda u zemlji poslije njegove smrti i invazije plemena iz Afganistana 1722. godine. Zadnji safavidski vladar je pao 1735. godine, a Tahmasp Koli, sunit iz plemena Afšar, preuzeo je vlast pod novim imenom Nadir šah i za vrijeme njegove vladavine Iran je doživio zlatno doba. Nakon što se proglasio šahom, započeo je seriju uspješnih ratova protiv Osmanskog i Mogulskog carstva, što je u konačnici rezultiralo najvećim iranskim teritorijalnim opsegom nakon vremena Sasanidskog Perzijskog carstva. Na vrhuncu njihove vojno-političke moći carstvo se protezalo preko teritorija današnjeg Azerbejdžana, Armenije, Gruzije, Rusije, istočne Turske, Iraka, istočne obale Arapskog poluotoka Afganistana, Pakistana, Indije Turkmenistana, Uzbekistana, Tadžikistana, Kazahstana, zapadne Kine. U Indiji se domogao "Paunovog trona" (Peacock Thro-ne). Njegova vlast je kratko trajala. Ubijen je u zavjeri 1747. godine. Nakon njegove prerane smrti dinastija je doživjela pad.


Počinje Zandijska era, kada Kurdski vođa Mohammad Karim-han Zand dolazi na vlast. On uspijeva ujediniti cijelu zemlju 1750. godine. Novi vladar premješta prijestolnicu iz Mašhada u Širaz. Poslije mirnog perioda i blagostanja koje traje do njegove smrti 1779. počinju nove borbe za vlast između Zanda i turkmenskog plemena Kadžara. Pobijedili su Kadžari 1794. godine. Osnivač dinastije je bio Muhammad-šah Kadžar 1796. Ovo je period političke nestabilnosti i privrednog nazadovanja.

Vladavina Nasir el-Din Šaha predstavlja simbol krize koja je potresala Perziju u XIX vijeku. Narod je Nasira zvao "lakejem u službi nevjernika", jer je od Britanaca i Rusa kupovao tehničke proizvode i dozvoljavao im otvaranje fabrike, rafinerije i rudnika širom Perzije primajući za to mito. Nasir je 1890. prodao Britancima monopol na prodaju duhana, što je teško pogodilo narod koji je podigao ustanak (Duhansku revoluciju). Šah je bio prinuđen ukinuti ovu koncesiju uz finansijsko obeštećenje strancima. Rusi su bili konsternirani britanskom penetracijom u blizini njenih južnih granica. Kontrola nad najvrednijom imovinom Irana prešla je na strance. Nasir el-Dina (Nasruddin Shah Kadžar) ubio je 1896. godine jedan perzijski nacionalista koji je pripadao revolucionarnoj frakciji Džamal-al-Din al-Afgani. Nasir-Šah je ostavio zemlju u ekonomskom haosu. Naslijedio ga je sin Muzafar ad Din (Mozafaradin- šah Kadžar), koji je 1901. godine Kanađaninu Williamu Knoxu D'Arcyju prodao prvu koncesiju za eksploataciju nafte na cijelom prostoru Irana. Ovo je četiri godine kasnije, izazvalo otpor nacionalista, domaćih veleposjednika i šiitskih imama.


Sumnja u monarhiju

Vjerovanje da Bog traži od lidera pravdu postalo je dominantno u glavama ljudi. Iranska politička svijest je porasla. Pobunjeni narod počeo je da sumnja u samu monarhiju. Na početku XX v. počinju pobune koje kulminiraju u decembru 1905. Podignut je ustanak naroda sljedeće godine. Reagiraju vladine trupe i pucaju u narod. Kada, ipak, vrag odnese šalu, Muzafer al-Din Šah prihvata zahtjeve demonstranata i 7. 10. 1906. donosi prvi perzijski ustav, koji prati belgijski kao najnapredniji u Evropi. Vladar postaje ustavni monarh, a raspisuju izbore za 200 poslanika parlamenta... Ali, narod je već dovoljno zamrzio Kadžare. Njihova dinastija je vladala Iranom do 1925., kada prelazi uruke porodice Pahlavi, ali o tome u sljedećim nastavcima.



Navršilo se više od 70 godina od svrgavanja premijera Mosadika i 45 ljeta od pobjede islamske revolucije u Iranu. Ova zemlja je u stalnim previranjima koja su na Zapadu tumačena kao prolazna erupcija usnulog vulkana. Od pada šaha Pahlavija i dolaska ajatolahâ koje je predvodio Homeini stvari se nisu mijenjale onako kako je to priželjkivao Zapad. I ovdje je revolucija proždirala svoju djecu, ali vlast duhovnog staleža je ostajala nepromijenjena. Feljton prati zbivanja u Iranu od prapočetaka drevne Perzije, dokidanja dinastije Kadžara i uspostave vlasti porodice Pahlavi koja se čvrsto vezala za zapadne zemlje i za Izrael, kupujući njihovu naklonost i naoružanje za jeftino prodatu naftu. U godinama agresije na BiH i nakon nje predsjednik Alija Izetbegović se susretao sa iranskom stranom, a autor ovog feljtona je bio sudionik važnih razgovora. Iran se uz znanje SAD-a solidarizirao sa napadnutom BiH. Naši odnosi sa Iranom ostali su tradicionalno dobri uz obnovu prijateljstva na zasjedanju Generalne skupštine UN-a, kada je Iran glasao za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. U međuvremenu Iran je prerastao u regionalnu silu i pored unutrašnjih teškoća i brojnih prepreka koje postavlja Zapad. Teheran danas podržava Palestince u njihovoj opravdanoj borbi za goli opstanak.