Ovog mjeseca obilježena je godišnjica terorističkog akta koji je odnio živote četiri člana porodice Afzaal u Londonu, Ontario. Ove ljude i još jednog sina koji je preživio napao je desničarski ubica koji ih je jednostavno odabrao samo zato što su bili muslimani. Saopštenje koje je izdato povodom obilježavanja dana ukazuje na očiglednu kontradikciju unutar kanadskog društva kada je riječ o islamofobičnom nasilju.

Saopćenje je dala kanadska specijalna predstavnica za borbu protiv islamofobije Amira Elghawaby, koju je Trudeauova vlada postavila na ovu funkciju. U njemu ona opisuje ubistva u Londonu kao "gnusni čin mržnje" i naglašava da je "napad bio bolan podsjetnik na opasnost koju islamofobija predstavlja za Kanađane."

Elghawaby također napominje da je 'u proteklih sedam godina Kanada imala najveći broj smrtonosnih islamofobičnih napada od bilo koje zemlje G7.' Ona dodaje da su "posljednjih mjeseci kanadski muslimani prijavili uznemirujući porast islamofobije, antipalestinskog i antiarapskog rasizma." Ova prilično užasna otkrića ukazuju na upadljivu kontradikciju. S jedne strane, imate vladajući establišment koji govori jezikom tolerancije i koji izražava užasnutost kada su muslimani na meti. Ipak, u isto vrijeme, rezultati Kanade u pogledu islamofobičnog nasilja su posebno strašni. Ovu očiglednu kontradikciju treba istražiti.

Čovjek koji je ubio porodicu u Londonu, Nathaniel Veltman, nakon što je porota u novembru prošle godine proglasila krivim za četiri ubistva i jednu za pokušaj ubistva, osuđen je u februaru ove godine. Sudija Renee Pomerance izrekla mu je dvije doživotne kazne zatvora i presudila da njegovi zločini predstavljaju terorizam. Navodeći želju da izbjegne da kaže bilo šta što bi moglo ponuditi ohrabrenje drugima koji dijele Veltmanove stavove, ona je 'odbila detaljno opisati rasističku, bijelu suprematističku ideologiju koju je optuženi zastupao', piše Stav.

Pomerance je također sugerirao da je Veltman 'vidio svijet kroz prizmu rasističke dogme i da je njegova konzumacija ekstremističkog sadržaja na internetu hranila snagu njegovih uvjerenja.' Još više je naglasila ulogu koju igraju online materijali o mržnji kada je izjavila da „pipci mržnje mogu doći do široke publike kada su udaljeni samo jedan klik“.

Kakve god bile namjere sudije, ideologija mržnje na koju se pozivala bila je u središtu ovih zločina i ne može se jednostavno zanemariti. Štaviše, iako je dostupnost materijala mržnje na internetu vrlo realna opasnost i možda je 'nahranila snagu (Veltmanovih) uvjerenja', te iskrivljene ideje se ne mogu pripisati samo rasističkim web stranicama. Oni imaju veoma duboke korijene u kanadskom društvu koje se moraju razumjeti.

Zaista, samo dva dana nakon što je u Londonu održano bdjenje povodom obilježavanja godišnjice ubistva članova porodice Afzaal, u istom gradu dogodio se napad podmetanjem požara na kuću. CBC javlja da je muškarac podmetnuo požar na trijemu kuće koji je pričinio znatnu štetu, nakon što je uklonio 'znakove koji izražavaju podršku Palestincima'. Policijski istražitelji su 'primili najmanje četiri prijave specifične za ovu adresu o krađi i materijalnoj šteti još od prošlog mjeseca i vjeruju da su incidenti povezani.'

Nawaz Tahir iz Vijeća za javne poslove Hikme rekao je za CBC da je 'porodica koja živi u kući također dobila prijeteće pismo prije nekoliko sedmica'. Dodao je da je 'čin paljenja nečije kuće događaj visokog stepena mržnje i veoma je zabrinjavajući za zajednicu. '

Prilično je zgodno za kanadski vladajući establišment da užasne napade poput onih u Londonu predstavi kao djelo ekstremista podstaknutih materijalom mržnje kojem pristupaju na internetu. Mnogo je manje spremnosti, međutim, da se razmotri stepen u kojem mejnstrim mediji i vodeći političari raspiruju vatru ove mržnje.

Dana 29. januara 2017. godine, kako je objavljeno u The Conversation, 'naoružani bijeli nacionalistički terorista krenuo je u pucnjavu u Islamskom kulturnom centru u Sainte-Foy, Québec, odmah nakon večernje molitve.' Alexandre Bissonnette je ubio šest muslimanskih muškaraca u džamiji i ranio devetnaest drugih vjernika.

Trudeauova vlada bila je spremna proglasiti godišnjicu ubistava nacionalnim danom sjećanja, ali je premijer Kvebeka, François Legault, odbio pokrajinsko odobrenje ove mjere. On je to učinio na besmislenoj osnovi da u Kvebeku nema islamofobije. Pod pritiskom, on je ovo modificirao u jednako apsurdnu tvrdnju da 'diskriminacija postoji, ali nije rasprostranjena'. Nije mogao biti nesvjestan da zločini iz mržnje protiv muslimana u Quebecu naglo rastu.

Konstatacija da Kanada prednjači među zemljama G7 kada je riječ o smrtonosnom islamofobičnom nasilju uključena je u izvještaj koji je izdao Komitet za ljudska prava Senata (gornji dom Kanade) u novembru prošle godine. Vrlo korisno, ide dalje od ponašanja rasističkih ubica poput Veltmana i Bissonettea i razmatra dubine antimuslimanskih predrasuda. To ukazuje na istraživanje koje sugerira da 'jedan od četiri Kanađana ne vjeruje muslimanima.'

U izvještaju se također zaključuje da su 'muslimanke postale 'primarne mete kada je riječ o nasilju i zastrašivanju' jer su lako prepoznatljive po svojoj odjeći. Kao rezultat toga, mnogi se plaše napustiti svoje domove radi posla, škole ili drugih aktivnosti.' Utvrđuje da 'islamofobija na radnom mjestu nije samo posljedica nekoliko radnji ljudi. To je sistemsko pitanje koje je široko rasprostranjeno.'

Uloga političkog mejnstrima
Uprkos ovom pozitivnom aspektu izvještaja Senata, međutim, uloga političkog mejnstrima u njegovanju islamofobije se govori mnogo manje otvoreno. U maju su meci ispaljeni u jevrejsku školu za djevojčice u Torontu u ranim jutarnjim satima. Premijer Ontarija Doug Ford, iako nije imao ni djelić dokaza koji bi to potvrdio, iznio je pretpostavku da je napad povezan s napadom na Gazu i da su ga izveli imigranti sa Bliskog istoka. On je izjavio da je „dosta je bilo. Donosiš probleme sa svih strana svijeta, donosiš ih u Ontario i juriš druge Kanađane... prije nego što planiraš da se preseliš u Kanadu, ne dolazi ako ćeš terorisati ovakva naselja.”

Ovakve vrste komentara šefa izabrane vlade sigurno će pružiti nasilnim rasistima veći osjećaj legitimiteta nego što bi mogli pronaći u materijalima mržnje na internetu. Štaviše, Ford se hvalio da mu je telefon stalno zvonio, pošto su stizale poruke podrške njegovoj izjavi. Jasno je da je izražavao stav mržnje koji je odjeknuo daleko izvan bilo kakve ekstremističke margine.

Ford i Legault predstavljaju političku desnicu i njihova spremnost da promovišu takve poruke mržnje prilično je očigledna i jasna. Ne treba, međutim, zamišljati da političari centra imaju čiste ruke. Iako je Liberalna stranka, koju trenutno vodi Justin Trudeau, posredovala u politici i praksi službenog multikulturalizma, nikada nije ozbiljno dovela u pitanje duboki rasizam kanadske države u njenim odnosima s domorodačkim stanovništvom, imigrantskim stanovništvom i rasnim manjinama. Kada je 2022. godine obilježio pedeset godina multikulturalne politike, Trudeau je morao priznati da je rasizam ostao glavni društveni problem, ali je slabo insistirao da 'zajedno možemo učiniti Kanadu snažnijim, gostoljubivijim i inkluzivnijim mjestom.'

Dok Trudeau liberali pokušavaju izbjeći onu vrstu otvorene netrpeljivosti u koju se uvlači Doug Ford, oni su upleteni u rat protiv terorizma i stvaranje muslimanskog 'unutrašnjeg neprijatelja' kao i svi njihovi desničarski rivali. Njihova podrška sadašnjem genocidu u Gazi možda je malo više sramotna, ali je samo značajna kao ona koja dolazi sa konzervativnog kraja političkog spektra. Istaknuti liberali su bili dio onoga što je 'kanadski izaslanik za borbu protiv islamofobije osudio 'konstantnu žurbu' da prikaže propalestinske proteste kao prijetnju javnoj sigurnosti.'

Nije iznenađujuće da u ovoj klimi Montreal Gazette izvještava da je 'za svojih skoro 30 godina kao suosnivač, a potom i predsjednik Kanadskog muslimanskog foruma, Samer Majzoub rekao da nikada nije vidio nivo antiislamskih zločina iz mržnje i zastrašivanja prijavljen od 7. oktobra.'

Nacionalni savjet kanadskih muslimana procjenjuje skalu povećanja ovakvih incidenata na 1.300 %.

Bez obzira na izraze zabrinutosti, pa čak i bijesa, kanadskom političkom establišmentu se ne može vjerovati da će se uhvatiti u koštac s islamofobijom. Naprotiv, stvorio je i nastavlja da održava uslove u kojima je mržnja prema muslimanima mogla pustiti korijenje. Islamofobija neće biti pobijeđena grčenjem ruke od strane političkih lidera, već ujedinjenom akcijom i narodnim borbama, čiji je sadašnji palestinski pokret solidarnosti najbolji primjer.