Evropski kontinent mogao bi do 2050. godine doživjeti značajne i dalekosežne promjene granica država. Ove transformacije, koje bi mogle redefinirati političku kartu Evrope kakvu poznajemo, rezultat su složenog spleta različitih faktora koji djeluju na kontinentu. S jedne strane, separatistički pokreti u brojnim evropskim zemljama predstavljaju snažnu centrifugalnu silu. Ovi pokreti, koji se zalažu za odvajanje od matičnih država i stvaranje novih, nezavisnih entiteta, temelje svoje zahtjeve na kulturnim, jezičnim ili povijesnim posebnostima.
Njihovo djelovanje moglo bi dovesti do fragmentacije postojećih država i nastanka novih granica unutar Evrope. S druge strane, procesi međunarodnih integracija, posebno oni vezani uz Evropsku uniju, djeluju kao kohezivna sila koja teži bližem povezivanju evropskih naroda i država. Ovi suprotstavljeni trendovi, zajedno s drugim geopolitičkim, ekonomskim i društvenim faktorima, oblikovat će budućnost evropskog političkog prostora. Rezultat ovih dinamičnih procesa mogao bi biti kontinent s izmijenjenim granicama, novim državama i redefiniranim odnosima među evropskim narodima, što će imati dalekosežne posljedice za političku, ekonomsku i društvenu strukturu Evrope sredinom 21. stoljeća.
Integracija i dezintegracija EU: Proširenje Evropske unije: EU trenutno razmatra devet država kandidata za članstvo: Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Gruziju, Kosovo, Moldaviju, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju, Srbiju i Ukrajinu. Crna Gora planira završiti pregovore do 2026. i postati članicom do 2028. godine. Međutim, proces integracije suočava se s brojnim izazovima. Neki kandidati, poput Bosne i Hercegovine, suočavaju se s unutrašnjim političkim napetostima. Turska, iako formalno kandidat, ima zamrznute pregovore od 2016. godine zbog demokratskog nazadovanja.
Potencijalno nove države:Katalonija i Baskija. Španija bi mogla doživjeti značajne teritorijalne promjene. Katalonija pokazuje snažne separatističke tendencije, s referendumom iz 2013. godine gdje je 80 posto glasača podržalo nezavisnost. Iako španska vlada ne priznaje takve referendume, pritisak za nezavisnošću ne jenjava. Baskija također ima dugogodišnji separatistički pokret, iako s manjom vjerovatnosti uspjeha u bližoj budućnosti.
Škotska
Nakon neuspjelog referenduma o nezavisnosti 2014. godine, kada je 55 posto glasača odabralo ostanak u Ujedinjenoj Kraljevini, Škotska i dalje pokazuje snažne tendencije ka samostalnosti. Ova težnja za nezavisnošću nije jenjavala tokom godina, već je dodatno ojačana Brexitom - britanskim izlaskom iz Evropske unije. Naime, većina Škota glasala je za ostanak u EU, što je produbilo jaz između škotskih aspiracija i odluka donesenih na razini Ujedinjenog Kraljevstva. Ova razlika u stavovima prema evropskim integracijama potaknula je obnovljene pozive za drugi referendum o nezavisnosti Škotske. Škotska nacionalna stranka (SNP), koja dominira škotskom politikom, kontinuirano zagovara ideju nezavisne Škotske koja bi se mogla vratiti u Evropsku uniju. Međutim, put ka novom referendumu nije jednostavan, s obzirom na to da Westminster mora odobriti takav potez, što trenutno vlada u Londonu odbija učiniti. Unatoč tome, pitanje škotske nezavisnosti ostaje ključna tema u britanskoj politici, s potencijalom da značajno utječe na budući izgled Ujedinjenog Kraljevstva i, posljedično, Evrope.
Veneto i Sardinija
Talijanske regije također pokazuju značajne separatističke tendencije, što dodatno usložnjava političku sliku u zemlji. Posebno se ističu dvije regije: Veneto i Sardinija. U Venetu, regiji na sjeveroistoku Italije poznatoj po gradu Veneciji, separatistički sentiment je izrazito snažan. To je jasno demonstrirano na neslužbenom referendumu održanom 2014. godine, gdje je čak 89 posto glasača podržalo ideju nezavisnosti od Italije. Ovaj rezultat, iako pravno neobvezujući, ukazuje na duboko ukorijenjenu želju za većom autonomijom ili čak potpunom nezavisnošću među stanovnicima Veneta.S druge strane, Sardinija, drugi najveći otok u Sredozemnom moru, ima jedan od najstarijih i najustrajnijih nacionalističkih pokreta u Evropi. Sardinijski nacionalizam vuče korijene još iz 19. stoljeća i temelji se na jedinstvenom jeziku, kulturi i povijesti otoka. Prema nedavnim istraživanjima javnog mnijenja, čak 41 posto Sardinijaca podržava ideju nezavisnosti od Italije. Ovaj značajan postotak ukazuje na to da separatističke težnje na Sardiniji nisu marginalna pojava, već predstavljaju ozbiljan politički faktor s kojim talijanska vlada mora računati. Ovi snažni separatistički pokreti u Venetu i Sardiniji predstavljaju izazov za teritorijalni integritet Italije i potencijalno bi mogli utjecati na buduće granice unutar Evrope. Iako je malo vjerovatno da će ove regije u bliskoj budućnosti postići nezavisnost, njihove težnje za većom autonomijom i samoupravom nastavljaju oblikovati talijansku i evropsku političku scenu.
Balkan - Daljnja fragmentacija ili integracija
Balkan ostaje osjetljivo područje zbog dubokih etničkih i povijesnih podjela. Kosovo, čiji status nije univerzalno priznat, i dalje stvara tenzije sa Srbijom, dok ideja "Velike Albanije" uključuje ambicije za ujedinjenjem Albanije i Kosova te teritorijalne pretenzije prema Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i Grčkoj. Bosna i Hercegovina suočava se s izazovima stabilnosti zbog mogućnosti odcjepljenja RS, dok su odnosi između Bošnjaka i Hrvata često napeti. Potencijalna autonomija za Sandžak ili Hercegovinu. EU bi mogla igrati ključnu ulogu u stabilizaciji regije, no ako taj proces ne uspije, nacionalističke težnje mogle bi ponovno destabilizirati granice.
Utjecaj vanjskih faktora: Klimatske promjene
Klimatske promjene mogle bi značajno utjecati na evropske granice kroz masovne migracije stanovništva i sve intenzivniju borbu za ograničene resurse. Zemlje poput Nizozemske, Belgije i sjeverne Njemačke mogle bi izgubiti značajne dijelove obalnog područja zbog porasta razine mora. Mediteranske zemlje, posebno Grčka, južna Italija, Španija i Portugal, suočit će se s ekstremnim sušama i nestašicom vode, što bi moglo potaknuti masovne migracije prema sjeveru. Skandinavske zemlje, posebno Norveška, Švedska i Finska, mogle bi postati poželjnije za život zbog blaže klime, što bi moglo dovesti do značajnog priliva stanovništva. Zemlje srednje Evrope, poput Poljske, Češke i Slovačke, mogle bi se suočiti s povećanim brojem klimatskih izbjeglica. Ove klimatske promjene mogle bi potaknuti unutrašnje migracije unutar evropskih država, ali i prekogranična kretanja stanovništva, stvarajući nove izazove za upravljanje granicama i integraciju migranata. Dugoročno, ovi procesi mogli bi dovesti do preispitivanja postojećih granica i potencijalno rezultirati novim političkim i teritorijalnim aranžmanima diljem Evrope, piše Vecernji.ba.
Geopolitički odnosi
Odnosi s Rusijom i dalje će igrati ključnu ulogu u oblikovanju evropskih granica, posebno u istočnoj Evropi. Ova dinamika je posebno izražena u zemljama koje graniče s Rusijom ili su povijesno bile pod njenim utjecajem. Moldavija i Gruzija suočavaju se s posebno složenim izazovima zbog proruskih separatističkih regija unutar svojih granica. U Moldaviji, regija Pridnjestrovlje već desetljećima funkcionira kao de facto nezavisna država uz rusku potporu, dok se Gruzija suočava sa sličnim problemima u Abhaziji i Južnoj Osetiji. Ove situacije stvaraju napetosti ne samo unutar tih zemalja, već i u širem evropskom kontekstu, utječući na geopolitičke odnose i potencijalno oblikovanje budućih granica. Osim toga, ruska vanjska politika i njen utjecaj na zemlje poput Bjelorusije i Ukrajine dodatno kompliciraju političku sliku istočne Evrope, stvarajući neizvjesnost oko budućeg izgleda granica u regiji.
Iako je teško precizno predvidjeti kako će izgledati evropske granice 2050. godine, jasno je da će kontinentom dominirati tenzije između integracijskih i dezintegracijskih sila. Uspjeh ili neuspjeh separatističkih pokreta, proširenje EU i vanjski geopolitički pritisci oblikovat će budući izgled evropskog kontinenta.
