„Meni je uvijek vrlo teško pričati o tome, jer sam emotivno vezan za Vijećnicu, u neposrednoj blizini sam rođen, i ovo preživljavanje i nakon 30 godina nije baš jednostavno“, iskreno na samom početku govori Fahrudin Mulahuseinović.
„Rijetko se kada pruža prilika kamermanu da u datom trenutku bude na pravom mjestu. To se u ovom slučaju ne može nazvati srećom, ali ja sam se u datom trenutku našao na tri pozicije koje su i definisale moj posao. Snimio sam kako Vijećnica gori, snimio sam prvi masakr koji je bio na pijaci u februaru 1993. i snimio sam zadnji masakr 1995. Teško je to nositi u sebi, misliti o tome, ali ne mogu da pričam o tom događaju a da ne spomenem svog rahmetli kolegu Hakiju Hadžalića. On je tada radio na televiziji Bosne i Hercegovine i on je isto snimio Vijećnicu. Bio je izuzetan čovjek i ne mogu da pričam o ovome, a da njega ne spomenem. Ja sam, i vjerujem da to još ima u arhivi, taj dan snimio i te tri granate koje su ispaljene prema Vijećnici i one su već gorjele u zraku, i uz jednu hiruršku preciznost upale su u kupolu i napravile darmar. Ja sam bio svjedokom kako se kamen topi od te temperature. Tada nije bilo ni struje, bilo je teško puniti baterije za kameru, pokušao sam snimiti što više materijala, stigli su vatrogasci, a nisu imali vode da gase, pri tome nas sa Zlatišta gađaju snajperom... Bilo je vrlo teško“, kaže Fahrudin Mulahuseinović dodajući da se u tim trenucima nije bojao za vlastiti život.
„Ja smatram da sam jak čovjek, ali uvijek kad se sjetim takvih stvari, pokrenu se emocije. Ali danas, sad kad je gledam, Vijećnica je puno ljepša i ne može biti bolja, u inat ovima koji su gledali da je unište“, ponosno potvrđuje Fahrudin Mulahuseinović.
Ne propustite pogledati cijeli emotivan razgovor sa svjedokom paljenja Vijećnice i njegovom ukupnom ulogom u osiguranju vojne intervencije kojom je prekinuta opsada Sarajeva i završena agresija na Bosnu i Hercegovinu.
