Branko Ćopić više nije u"prvom planu", čak niti kod književnih teoretičara, a nažalost još manje kod masovne književne publike. Mnogi ni danas ne shvataju etičku dimenziju koju je veliki pisac unio u našu stvarnost. A stvorio je čudesni svijet koji su mnogi vezivali isključivo za djetinjstvo...
Piše: Akademik Gradimir Gojer
Kad sam svojedobno režirao “Stražu pod Kozarom” (adaptacija “Bašte sljezove boje”) i komediju “Vuk Bubalo” osjećao sam se nevjerovatno sretno, jer je Ćopićev zdravi humor radovao i glumce i mene, dok smo tražili adekvate za njegov humorni teatar. Čopića danas niti pedagoška struka niti teatri, a o filmu i tv da i ne govorim ne forsiraju. Veliki pisac "zabačen" je i gotovo zaboravljen.
Povijest književnosti naravno da nikada neće zaboraviti i izbrisati ovog krajiškog deliju, ali ne mogu da vjerujem da mlada publika nema ozbiljnijeg afiniteta prema ovom velikanu naših južnoslavenskih književnosti.
Ostaje da mi "dinosaurusi" čuvamo uspomenu na Branka Ćopića, njegovu "Baštu sljezove boje", "Nikoletinu Bursaća”, "Ne tuguj bronzana stražo”…