Djetinjstvo i mladost proveo sam u Mostaru bez nekih visokih, višespratnih zgrada, pa samim tim i bez liftova. Bilo je stanovitih prednosti živjeti u urbanitetu gdje građevinske okomice nisu zaklanjale vidik na okolni hercegovački pejzaž, sa ponekim rijetkim drvetom i obiljem "autentičnog" kamenjara. Grad se tako za golemih vrućina mogao prirodno ventilirati, pa smo mogli "doći do zraka".
Piše: Akademik Gradimir Gojer
Bio je Mostar grad po mjeri čovjeka, iznimno ugodan za življenje! U takvom gradu, sa Mostarcima sklonim humoru i "liskaluku" izmišljale su se i duhovito komentirale sve pojave. Jarko se sjećam da je na kraju Šantićeve ulice, onkraj Carinskog mosta stambena zgrada nazvana liftara! Sagrađena za tada prestižne kadrove imala je i lift iako, za današnje prilike, i nije bila tako "mnogospratna"...
Sjetio sam se djetinjstva u tadašnjem Mostaru i "liftare", razmišljajući da li neki moji današnji mostarski poznanici i prijatelji stanuju na višim katovima, kada se, u trenucima golemih "tropskih" temperatura treba penjati na više katova. I, k tome nositi namirnice i druge svakodnevne potrepštine.
Nije se današnji Mostar, bar ne onaj iz uže gradske jezgre, obogatio višekatnicama, što osobno poštujem i smatram doprinosom ovovremenih neimara temeljnoj gradskosti mostarskog urbaniteta. Stoga ne niču, bar u značajnijem broju, nove "liftare".
Nepresušan je mostarski duh u svojoj domišljatosti, pa sam zapazio da su za planiranu trim stazu Mostarci već našli "najmostarskiji" izraz "trimuša".
Adio do novih ekskluzivno mostarskih naziva.
