Srebrenica je simbol stradanja Bošnjaka i najveće stratište gdje su Bošnjaci izgubili svoje živote u 20. stoljeću. Za ovaj zločin genocida u Srebrenici presuđen je najviši politički i vojni vrh manjeg bh. entiteta RS, Ratko Mladić i Rdovan Karadžić.

Kako bi sačuvali sjećanje na ovaj genocid u Srebrinici potrebno je govoriti o ovom zločinu. Jedan od preživjelih Srebreničana je i Kadir Habibović koji je govorio u našoj emisiji 'Istraga sedmice'. Kadir je tokom pada Sebrenice bio teško ranjen, vođen je na strijeljanje. Ali želja za životom je bila jača preživjevši sedamnaest dana bez hrane i oružja savladavajući nepoznatu teritoriju.

-Bio sam primoran da se predam u Potočare. Razmišljao sam da krenem preko šume ali nisam mogao zbog zdravstvenog stanja. Izasašao sam 13. jula iz Potočara. Tom prilikom srpski vojnici odvajaju muškarce na lijevu stranu. U jednoh puzi od minute odvojio sam se od te grupe i pobjegao vojnicima – prisjeća se Habibović.

Habibović se prisjeća trenutaka kada je napuštao BiH. Kako kaže u tom trenutku, 2004., nije vidio nikakav politički napredak te prihvata ponudu odlaska u Švedsku. Međutim, sa sobom je ponio iskustva iz Sebrenice koja su ga proganjala i potakla da počne pisati o njima.

-Ja sam isto učestvovao u procesima u Hagu i BiH. Ja sam otišao vani jer nisam primijetio pomak društva. Do 2004. je bilo nekog pomaka ali onog političkog pomaka nije bilo. Prihvatio sam ponudu da idem legalno. Sve ono što sma preživio u Srebrenici, nosio sam sa sobom pogootovo specifičnost mog preživljavanja. Napisao sam tri knjige koje ne prodajem. Dakle, besplatne su. Dužan sam ljudima koji su bili sa mnom a ubijeni su. Sanjao sam ih i u snu su mi govorili da ništa ne radim za nijih. Uz malo nadarenosti sma uspio to napisati. Moram se zahvaliti i Šahinu Šišiću koji je napravio scenarij za jedan igrani film – kaže Habibović.

O tome kako je uspio da izađe iz Potočara, Habibović kaže da je iskoristio nepažnju srpskih vojnika koji su se nakratko odvojili što je njemu dalo prostora da se odvoji od grupe.

- Rano ujutro 13. odlučujem se da idem. Usmjeravam se prema prolazu koji je bio obezbjeđen od strane nizozemskih vojnika. Iza njih se nalaze četvorica srpskih vojnika. Oni su se kratko odvojili, minuticu, kada sam se odvojio do najbližeg autobusa. Tek što sam ušao sjeo sam na pod busa. Tada su se pojavili neki glasovi srpskih vojnika pitavši ko je ušao na zadnja vrata. Vozač je rekao da su samo djeca i žene u autobusu. Autobus kreće u pravcu Bratunca. Bilo je više kontrola, povika, psovki, vrištanja žena koje su prepoznale ljude koji su se predali. Dolazimo do zadnje linije Luke gdje smo izašli. Jedan od srpskih vojnika mi se obraća. Ja kažem da su me pustili a on se obraća majoru kojeg pita gdje će sa mnom. On je samo pokazao rukom. Vidjet ću kasnije da me vodi prema jednoj školi gdje sam zatekao momka koji je bio priveden. To je bio Abdulkadr koji je radio u MSF – ističe Habibović.