Ne mora sve novo i drugačije biti i nužno bolje! Dokaz za ovu tvrdnju je novi izgled čuvene mostarske „Tepe“... ili kako se sada zove... „Urbane tržnice“!?

Jednog od onih „opštih mjesta“ onog pravog Mostara.

Piše: Faruk Kajtaz/ Iza scene

Ta gomila teškog tamnog metala ili kako rekoše „modularnih kioska“ (komada 21) je sve ono što dobra stara mediteranska i gradu otvorena mostarska Tepa - nije bila, niti je trebala biti. Zašto „popravljati“ nešto što nije pokvareno, već samo treba malo više pažnje i organizacije?

Zbog svoje „monumentalne“ konstrukcije, izbora materijala, ali i boje ova nova Urbana tržnica kao da je „ispala“ iz nekog distopijskog SF-a u kome je svijet sveden samo na puku slučajnu praktičnost i bez osjećaja za podneblje, klimu, okoliš, istoriju i kulturološko naslijeđe.

Naslovi tipa: "Tepi vraćan stari sjaj" - zvuče kao dobar crni humor.


Hladan je to i mračan prostor, koji guši, te „paše“ uz okruženje Bogom dane prirode i ljepote Mostara kao „šaka u oko“.

Dakle nikako!

Možda je prvotna namjera bila dobra i iskrena, jer je Tepa naprosto vapila za nekakvim osvježenjem u smislu organizacije i bolje ponude, ali je kranja izvedba duboko diskutabilna. Čak i nekako uznemirujuća u svojoj lažnoj „monumentalnosti“.

Lišena istinskog duha Mostara i njegove istorije. Svedena na puku geometriju prostora koga u skladu sa korporacijskim „vrijednostima“ valja iskoristiti do maksimuma i nove tehnologije u dijelu grada u kome želimo promovirati kulturno-istorijsko naslijeđe!?

Hajmo ovako, ali najiskrenije...kome bi od stranaca i turista uopšte bilo interesantan nekakav tipski metalni kiosk i to u neposrednoj blizini stare gradske jezgre?

Zato je svaki pokušaj da se ovaj projekat izvuče iz rupe u koju je sam upao - osuđen na propast. Ne može se to popraviti! Žali Bože „evropskih para“ i propuštene šanse.

Ukoliko se najviše uči na graškama, onda je ovo najbolja prilika da se prestane sa pokušajima da se Tepa "alkemijski" pretvori u Urbanu tržnicu i da se stvari vrate na početak.

Da se o svemu dobro porazmisli i prestane sa brzim, ali lošim rješenjima. Da se angažuju stručnjaci i to ne samo iz domena arhitekture, već i kulture i istorije. Da se prestane sa improvizacijama i eksperimentima.

Da ne gledamo negdje daleko... u „bijeli svijet“, gdje je navodno „to bolje riješeno“... već da budemo samo svoji i promoviramo ono što je zaista naše.

Znam da nije lako priznati greške, ali i to je za ljude.


Da ne bude opet: Doktore šta mi je? Hoću samo novotarije!