Homeini dokida monarhiju

Iranski šah je najprije otputovao u Egipat, pa Maroko, Bahamel Meksiko prije nego što je došao u SAD 22. oktobra 1979. radi liječenja raka limfe. U tom haosu koji je nastao odlaskom šaha Reze Pahlavija premijersku poziciju je preuzeo njegov ministar Shapour Bakhtiar (Sahpur Bahtijar). Petnaestak dana kasnije 1. februara 1979. u zemlju se nakon 15 godina egzila vratio ajatolah Ruholah Homeini.Vrhovnog vjerskog vođu na aerodromu Mehrabad dočekala je milionska masa svijeta. To je bio okidač. Sljedbenici mula počinju napadati policijske stanice i kasame i prikupljati oružje.

Ruholah Homeini dokida monarhiju 11. februara 1979. i uspostavlja prelaznu vladu koju predvodi Mehdi Bazargan, nekadašnji Mosaddeghov saradnik. Među stanovništvom je vladalo pozitivno raspoloženje zbog odlaska Letom Air Francea Homeini se vratio u Iran šaha. Ipak, pojavile su se nesuglasice oko budućnosti Irana. Premda je ajatolah Homeini bio najpopularnija politička ličnost, u postrevolucionarnom Iranu je, ipak, postojalo više grupa sa različitim pogledima na budućnost zemlje. Ove heterogene grupe su se suprotstavile šahovom režimu, ali nisu imale dodirnih tačaka oko budućeg profila zemlje. U prevrat su bile uključene grupe liberalne orijentacije, marksisti, anarhisti i laici, uz veliku vjersku skupinu i sve su one tražile da modeliraju iransku budućnost bez šaha.

Prvi među njima koji su uspostavili red u Iranu uz pomoć lokalnih odbora bili su imami (mule). Oni su bili poznati pod imenom Branioci revolucije. Od maja 1979. dobili su prevagu na političkoj sceni i to kako na lokalnoj tako i na državnoj razini. Uz pomoć novouspostavljenih revolucionarnih sudova eliminirane su ključne ličnosti iz starog režima, kao i protivnici iz drugih skupina. Krajem 1979. organiziran je referendum na kojem je uspostavljena islamska republika po Homeinijevom nacrtu, s vrhovnim vodom na čelu. Narod je uvjerljivo glasao za republikanski oblik uređenja, čak 98,2%. Nakon toga donesen je novi ustav zemlje u decembru iste godine. Novi ustav Irana je na neobičan način stopio elemente republike i teokratije.

Jako postoje institucije predsjednika i parlamenta, vrhovni vođa (lider) postala je osoba sa najvećim političkim i vjerskim autoritetom u državi, odnosno institucija koja nadzire šefove pravosuđa, postavlja vrhovne vojne komandante, odobrava kandidaturu za predsjednika, a o razmjerima vlasti vrhovnog vođe dovoljno govori podatak da može uložiti veto na odluke parlamenta. Zbog iranske talačke krize (opsada američkog veleposlanstva u Teheranu izmedu 4. novembra 1979. i 20, 1. 1981. godine uzimanje osoblja kao talaca) administracija predsjednika SAD-a Jimmyja Cartera prekinula je diplomatske veze s Iranom. Američka administracija je nametnula 7. aprila 1980. godine ekonomske sankcije ovoj zemlji.

Uveliko je trajao rat između Iraka i Irana koji je započeo iračkom invazijom 22. 9. 1980. U Iranu se ovaj rat naziva "nametnuta odbrana" ili "sveti rat". U Saddamovom vokabularurat se nazivao "Sadamova Kadisija" ili "Sadamova slavna Kadisija". Ovime se prema službenom narativu Saddamove BAAS stranke aludiralo na Bitku kod Kadisije iz razdoblja arapske ekspanzije u VII stoljeću, kada je arapska vojska porazila Sasanidsku Perziju.

Dvije države su imale teritorijalni spor na rijeci Šat al-Arab, koji je 1975. "riješen" Alžirskim dogovorom. Nakon što je tadašnji šahov režim potpomogao kurdsku pobunu u Iraku, Bagdad i Teheran su se dogovorili da, u zamjenu za prestanak šahove podrške Kurdima, Irak pristane na koncesije u iransku korist. Činilo se da je dogovor postignut, ali Bagdad je tim dogovorom zapravo bio uvrijeđen. Padom šahovog režima i zapadanjem Irana u revolucionarni haos, Iračani su ponovo počeli isticati stare pretenzije na ovo područje. Saddam je dogovor jednostrano proglasio ništavnim. I SAD su bile involvirane u ovaj sukob. Službena politika Washingtona je tražila izolaciju Irana. Amerikanci i saveznici pružili su oružje i tehnologiju iračkom režimu. Još 1982. Reagan je izjavio da će SAD napraviti šta god treba da Irak ne izgubi rat.

Za vrijeme "tankerskog rata" američki ratni brodovi su 1988., uništili više iranskih naftnih platformi i greškom oborili iranski putnički avion s 290 civila. Reaganova administracija potajno je prodavala oružje i dijelove Iranu, što je poznato pod nazivom Iran-Contra afera. Iran je doživio devizni pad od prodaje nafte. Inkasirano je svega osam milijardi $ (u odnosu na 19 milijardi $ na početku revolucije). Iračko-iranski rat je zaustavljen 20. 8. 1988. Obje strane su pretrpjele goleme ljudske gubitke. Poginulo je 400 hiljada ljudi, a ranjeno čak 750 hiljada. Za svaku zemlju cijena rata iznosila je više od 400 milijardi. Iran je pristao na poštovanje prekida vatre na temelju Rezolucije br. 598 Vijeća sigurnosti UN-a od 20. 7.1987. Sadam Husein je 15.8. 1990. pristao da se vrati na dogovor iz Alžira (1975), tj. na status quo ante bellum.

Navršilo se više od 70 godina od svrgavanja premijera Mosadika i 45 ljeta od pobjede islamske revolucije u Iranu. Ova zemlja je u stalnim previranjima koja su na Zapadu tumačena kao prolazna erupcija usnulog vulkana. Od pada šaha Pahlavija i dolaska ajatolahá koje je predvodio Homeini stvari se nisu mijenjale onako kako je to priželjkivao Zapad. I ovdje je revolucija proždirala svoju djecu, ali vlast duhovnog staleža je ostajala nepromijenjena. Feljton prati zbivanja u Iranu od prapočetaka drevne Perzije, dokidanja dinastije Kadžara i uspostave vlasti porodice Pahlavi koja se čvrsto vezala za zapadne zemlje i za Izrael, kupujući njihovu naklonost i naoružanje za jeftino prodatu naftu.

U godinama agresije na BiH i nakon nje predsjednik Alija Izetbegović se susretao sa iranskom stranom, a autor ovog feljtona je bio sudionik važnih razgovora. Iran se uz znanje SAD-a solidarizirao sa napadnutom BiH. Naši odnosi sa Iranom ostali su tradicionalno dobri uz obnovu prijateljstva na zasjedanju Generalne skupštine UN-a, kada je Iran glasao za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. U međuvremenu Iran je prerastao u regionalnu silu i pored unutrašnjih teškoća i brojnih prepreka koje je postavjao Zapad. Teheran danas podržava Palestince u njihovoj opravdanoj borbi za goli opstanak.