Divljaštvo koje je obilježilo konkurentske hvarske ugostiteljske objekte, što je rezultiralo i teškim fizičkim napadom, dosadilo je Hvaranima koji zbog ova dva objekta godinama trpe nered, divljaštvo, buku i kako se naposlijetku otkrilo, brojne nezakonite radnje, od kojih neke tek trebaju izaći pred lice pravde.
Poznata Hvaranka, spisateljica i umjetnica Tonka Alujević objavila je apel gradonačelniku i gradskim vijećnicima koji su godinama tolerisali, ali i učestvovali u protuzakonitim radnjama, dozvolivši da takvi objekti rade.
-Gospodo, javite, ne morate urbi, jer mi znamo, nego orbi... Svijet obavijestite da Hvar više nije party destinacija!
I da vam ne bi palo napamet dirati se više u decibele i sastančiti na tu temu. Pokazna vježba od samo nekoliko dana pokazala je kako je svima bolje, uprkos diskutabilnoj sezoni. Bolje je barkarijolima, bolje je ugostiteljima, iznajmljivačima, Policiji, Hitnoj, komunalnim junacima..i građanima. Po mjestu šetaju finiji ljudi. Konačno, neka druga slika božanskoga grada.Sve oči Dalmacije i Jadrana nas gledaju jer smo se usudili! I brži smo u obrani svojih prava od mnogih turističkih destinacija Mediterana. Ustvari, najbrži smo. Pazite šta radite jer neki vijećnici već sad u gradu piju kafu sami. Niste tu da pogodujete gadovima i gadurama nego da predstavljate nas. Ovo vam je epohalna prilika! Što se tiče medija ovo je bila do sad laka konjica i molite boga da se tužba ne digne za sve boli koje su nam nanesene i svu nepravdu koju smo trpili. I mi i naša baština i naša priroda. Vanka sa noćnin klubovima! ZA HVAR -GRAD KULTURE, UMJETNOSTI, SPORTA I ZDRAVLJA - napisala je.
Alujević je prenijela i obraćane Anne Marie Šurlin
-Dragi prijatelji, sugrađani, gosti Nonice i gosti Hvara,
do sada sam samo sa strane šutke posmatrala i nisam javno komentarisala najnoviji tiok događaja u Hvaru, ali čini mi se da je napokon došlo vrijeme da se i ja javim.
Prije svega, kao građanin ovoga grada i kao mali obrtnik, javno pozdravljam odluku Gradskog vijeća grada Hvara kojom je napokon nepodnošljivo divljanje decibela vraćeno u zakonske okvire. Neću ulaziti u to zašto je državnim institucijama trebalo toliko dugo da reagiraju i zašto su se iz sezone u sezonu, godinama oglušivali na prijave i pozive građana da se nešto napravi po tom pitanju...neću ni spominjati muke i nemoć starijih i bolesnih kojima je život u centru grada doveden do nepodnošljivosti.
Ti isti decibeli (koje bi neki ponovno vratili na prijašnji nedopušteni nivo), taj stres i frustracija, jer institucije nisu radile svoj posao i nisu štitile svoje građane zato što su pogodovale pojedinim ugostiteljskim objektima, ti isti decibeli su nekima ozbiljno ugrozili zdravlje, a neke od njih su otjerali i u grob...poznajem i one hvarane, potomke starih uglednih pordica čiji preci su zadužili ovaj grad, koji su zbog ovakvog terora i divljaštva prisiljeni prodavati svoju djedovinu i otići...može nas samo biti sram.
Puno nas radi i živi od turizma, a da bi mogli funkcionirati i izdržati tempo sve zahtjevnijih turističkih sezona, trebamo se i mi moći odmoriti. Kada sam čula od nekih hvarskih dužnosnika da se moramo malo strpiti i staviti čepove u uši, došlo mi je da vrištim...pa ja već godinama, tačnije od 2013., pokušavam spavati sa čvrsto zatvorenim prozorima i s čepovima u ušima da ne čujem buku i pitam se zašto? Zašto i u ime čega ili koga? Moje zakonsko i ljudsko pravo je pravo na rad i pravo na odmor.
Koliko je meni poznato (jer sam vlasnica caffee bara /slastičarnice u centru grada), da bi se dobili minimalno tehnički uvijeti svi, naglašavam, svi bez iznimke, moramo proći atest buke i svi imamo limitatore buke koji su podešeni na 65 decibela. Neka mi neko objasni zašto to nije bilo do sada tako? Zašto su službe godinama prešutno odobravale kršenje ove mjere nauštrb kvalitete života svojih građana i kvalitete odmora gostiju „nepartijanerske orjentacije“, a još mi je manje jasno zašto neki hvarski vjećnici zajedno s gradonačelnikom pokušavaju svim silama ozakoniti nezakonito i raditi protivno općim interesima grada i njegovih građana...ne shvaćam....ili je nešto drugo u igri?...ne znam i ne bih o tome.Cijeli sam svoj život u turizmu. Godinama sam radila kao turistički vodič te smatram da imam dovoljno kompentencije reći kako poznajem ovaj grad i njegovu bogatu historiju. Izjave i zabrinutost nekih oko toga kako grad jako puno gubi zatvaranjem Carpe Diemovog Beach bara na Stipanskoj (gdje nikada nije ni smio biti) te općenito utišavanjem zabavnog života (čitaj svođenjem na zakonski propisanu razumnu mjeru), i o tome kako je Hvar nadaleko postao poznat po Carpe Diemu i Hula Huli i po cjelodnevnim zabavama te kako ovim mjerama sami sebi pucamo u nogu i režemo granu na kojoj sjedimo su više nego smiješne.
Ako se grad Hvar, u zadnjih desetak godina, povezuje samo sa Carpe Diemom i Hula Hulom i razuzdanim partijanjem, a ne s Hvarskim Arsenalom, Hvarskim pozorištem (prvo javno pozorište u Europi osnovano u drugoj godini mira 1612 ili kako je to ponosno uklesano na nadvratku ulaza u pozorište - ANNO SECUNDO PACIS MDCXII ), slici posljednje večere u franjevačkom samostanu, čipki od konca agave naših sestara benediktinki koja je pod zaštitom Unesca, onda smo nešto debelo pogriješili. Nešto tu debelo ne štima kada se cijela hvarska turistička ponuda svela na danonoćno razulareno partijanje. Što se zbilo nekim našim hvaranima pa su zaboravili da je Hvar postojao i prije ove epizode party-terorizma, koje oni nazivaju turizmom.
Zar su zaboravili da smo oduvijek bili nadaleko poznati turistički biser Jadrana koje su gosti, kako domaći tako i strani, rado posjećivali... da je u Hvaru svako mogao naći nešto za sebe- od plesa ispred Slavije (današnji hotel Riva) pa do diska na Fortici ili u Amfori, legendarne Kive Marka Losa, te tadašnje Alohe i Plusa... i postojao je suživot zabave i kulture - paralelno su postojali i nadopunjavali se, što je današnjim generacijama je naprosto nezamislivo. Održavale su se razne kulturne i umjetničke manifestacije, predstave, predivni koncerti klasične muzike u Franjevačkom samostanu, na Venerandi, i po gradu. Hvar je odisao u svakom smislu iznimnom ljepotom i uzvišenošću. Stariji hvarani će se sjećati da je Sandro Zaninović Alviž porijeklom iz Hvara, profesor i muzičar, mislim da je to bilo u ljeto 1988, zajedno sa svojim studentima iz Amerike maestralno izveo „Requiem“ Giuseppea Verdia na hvarskoj Pjaci, ispred Hvarske katedrale, a cijeli grad je bila jedna velika umjetnička kulisa.
I dan danas, kada se toga sjetim, prožmu me trnci od ljepote tog događaja. Tako nešto grandiozno u Hvaru danas, nažalost, ne bi bilo moguće izvesti. Zar to nije žalosno u kakvo jadno stanje smo se doveli. Naš prelijepi grad je prestao biti mjesto koje bi posjetili pristojni ljudi. Ne mogu izreći svoja svakodnevna zgražanja nad onim čemu sam sve svjedočila godinama svakoga dana- od ranog jutra do kasno navečer. Jednom prilikom, malo poslije šest ujutro, prije prvog katamarana za Split, dok smo zajedno šetali pse i promatrali razbacana tjelesa pijanih i drogiranih partijanera po hvarskoj rivi i pjaci, jedan je moj prijatelj primjetio: „Poglej! Pari bitka na Neretvi“....Strašno! Jadna ta djeca koju smo izopijali, nadrogirali i ko zna što još...Sada bi to trebao biti naš turistički uspjeh kojim se ponosnimo?!...ili? ...stvarno ne razumijem? Što nam se to u glavama dogodilo da smo dopustili da spadnemo toliko nisko? Mi smo doslovno postali prodavači alkohola i dileri droge. Kada vidite te scene uništene mladosti, vjerujte mi, grad Hvar je mjesto koje ne bi poželjeli svome djetetu.
Međutim, nekako mi se zadnjih dana ponovno probudila nada da možda ova noćna mora polako dolazi svome kraju. Možda stvarno moramo poljubiti dno dna da bi mogli naprijed. Zajedničkim snagama, moramo se trgnuti i probuditi iz ovog bunila. Zapamtimo da bez kvalitetnog života lokalnog stanovništva nema ni kvalitetnog turizma. Zapitajmo se, što ćemo ostaviti svojoj djeci u nasljeđe? Koju im poruku šaljemo? Sada imamo priliku da Hvaru ponovno vratimo dostojanstvo koje mu pripada- nemojmo je propustiti- ovo je apel u ime razuma, u ime svih nas i naše djece. Vaša Nonica - Anne Marie Šurlin - prenosi morski.hr.
