Kada postoji inzulinska rezistencija, stanice slabije reagiraju na inzulin, zbog čega gušterača proizvodi više inzulina kako bi nadoknadila tu smanjenu osjetljivost. Ne uvedu li se promjene na vrijeme, značajno se povećava rizik razvoja dijabetesa
Inzulinska rezistencija je dosta čest metabolički poremećaj, koji najjednostavnije možemo definirati kao otpor perifernom djelovanju hormona inzulina, glavnog regulatora metabolizma ugljikohidrata. U sebi ima niz obilježja hormonalnog poremećaja, pa se i klinička manifestacija i posljedice očituju kroz više organa i organskih sustava, gotovo na čitav organizam, prenosi Bosnainfo.
Cirkulirajući inzulin olakšava ulazak glukoze, glavne energetske sirovine, u ciljana tkiva poput mišića, jetre i masnog tkiva. Oslabljeni periferni učinak inzulina dovodi do reaktivne hiperinzulinemije kao rezultat povećane potrebe za inzulinom s ciljem održavanja metaboličke ravnoteže.
Dugoročno, hiperinzulinemija vodi daljnjem porastu koncentracije glukoze u krvi, s posljedičnim nastankom šećerne bolesti.
Kako posumnjati na inzulinsku rezistenciju?
S obzirom na hormonalni karakter poremećaja, inzulinska rezistencija manifestira se širim spektrom većinom nespecifičnih tegoba. Ono što se najranije klinički očituje su reaktivne ili postprandijalne hipoglikemije. Riječ je o kratkotrajnim epizodama: pojačanog osjeta gladi, tremora ruku, pojačane nervoze, lupanja srca, ponekad i preznojavanja.
Fiziološki odgovor u vidu pojačanog lučenja kontraregulatornih hormona glukagona, kortizola i adrenalina, dovodi do spontane normalizacije glikemije u vrlo kratkom roku. Kroz određeno vrijeme zbog anaboličkog djelovanja inzulina, a uz pojačani kalorijski unos, dolazi do različite dinamike porasta na tjelesnoj masi.
Kroz dinamički klinički tijek inzulinske rezistencije, češće se javljaju i drugi endokrini poremećaji poput autoimunih bolesti štitnjače i sindroma policističnih jajnika, a sve češće se, u kontekstu navedenih metaboličkih poremećaja, javlja i neplodnost, kao tiha epidemija među mladim parovima.
