pangea research institute No. 4
Admir Mulaosmanovic
Balikesir University
Department of Political Science and Public Administration
Od pada komunizma prostor jugoistočne Europe prolazi kroz niz tranzicijskih procesa, a Bosna i Herecegovina je jedna od država najsnažnije pogođenih svim tim dešavanjima u posljednjih 35 godina. Agresivni pohodi tokom nestanka zajedničke države Južnih Slavena (Jugoslavije), demografski slom i ratno razaranje te bremeniti nacionalni odnosi demokratske procese su opteretili do tačke na kojoj je svako pitanje predmetom velikih i suštinski značajnih rasprava. No jedno pitanje, posigurno, se izdvaja i vrhuni poviše odgovora kakva će biti budućnost države.
To je pitanje sigurnosti i integracije Bosne i Hercegovine u NATO savez. Podrška koju je Bosna i Hercegovina dobijala svih proteklih godina od Alijanse bila je neupitna – nekada su uslovi koje je NATO postavljao pred bosanskohercegovačke vlasti izgledali nepotrebni ali nisu remetili pozitivan odnos – no kraj 2023. godine ubacio je crv sumnje u ishod započetog integracijskog procesa. Naime, tokom posjete generalnog sekretara NATO saveza Jensa Stoltenberga Sarajevu (i drugim glavnim gradovima tokom njegove zapadnobalkanske turneje) izrečeno je ne tako ohrabrujuće stajalište da Bosna i Hercegovina treba napraviti unutarnji kompromis s tim u vezi.
Generalni sekretar Stoltenberg je, zapravo, kazao da remetilačko ponašanje vlasti bosanskohercegovačkog entiteta Rs po ovom pitanju u posljednjih nekoliko godina ne može biti zanemareno. I pored proceduralno zadovoljenih uslova, pored podrške javnosti i oprijedeljenja većine političkih faktora u državi prema integraciji Bosne i Hercegovine u NATO ovom izjavom Stoltenberg je zamrznuo čitav proces i dao vjetar pod krila Dodikovoj anti-NATO politici. Zabrinutost koju je iskazao (uradio je to ponovo krajem godine) začinio je opaskom da “svaka zemlja ima pravo izabrati svoje sigurnosne aranžmane bez miješanja sa strane“ i time, jasno je svakome ko poznaje političke odnose u Bosni i Hercegovini, udario pljusku zagovornicima integracije.
Razvoj saradnje BiH i NATO
Saradnja Bosne i Herzegovine i NATO saveza je vjerovatno jedno od najosjetljivijih pitanja sigurnosne politike, pa možda na čitavom južnom krilu Alijanse. Osjetljivost nacionalnih odnosa kako u našoj državi tako i na širem području Zapadnog Balkana, između ostalog, daje mogućnost za različita geoplitička djelovanja, a onda i za narušavanje europskog sigurnosnog kišobrana. Od 2014. godine to je postajalo sve jasnije. Naime, tzv. Ukrajinska revolucija u februaru 2014. godine težila je otklanjanju utjecaja Ruske Federacije, a uspostavljeni prozapadni režim u Kijevu čvrsto je postavio Ukrajinu na put integracije u EU i NATO. Moskva, zarad vlastitih geostrateških razloga, je intervenirala osvajanjem Krima i istočnih regija Ukrajine (Donbas).
U Bosni i Hercegovini u istom periodu se “desio narod“. Protesti koji su počeli 7. februara 2014. imali su vrlo teške posljedice kada se govori o sigurnosti države i kapacitiranosti institucija da odgovore na ovakvu vrstu izazova. Ostavljajući po strani socijalni aspekt, glavni cilj protesta po svemu sudeći bilo je upravo ovo testiranje snage državnog aparata. Nažalost, pokazao se nedoraslim. Na koji način je sve ova teška epizoda imala utjecaja na odnose Bosne i Hercegovine sa NATO savezom ostaje da se dodatno istraži i protumači.
Za integracije sa Alijansom jedan od temeljnih uvjeta za Bosnu i Hercegovinu bilo je donošenje krovnog zakona o odbrani. Nakon dugih političkih igara, ipak, je usvojen na Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine (sjednica Predstavničkog doma održana je 28. septembra 2005. godine, a sjednica Doma naroda 5. oktobra 2005. godine), a kako stoji u članu 1 njime se “regulira jedinstveni odbrambeni sistem Bosne i Hercegovine, uspostavlja i definira lanac komandovanja i ulogu svih elemenata kako bi država imala pun kapacitet u civilnom nadzoru i zaštiti suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine“.
Tek u posljednja dva člana (83 i 84) govori se o međunarodnim obavezama i saradnji. Prvi potvrđuje daljnju posvećenost Sporazumu o subregionalnoj kontroli naoružanja ali i ostalim međunarodnim sporazumima, te njihovom usklađivanju s principima ovlaštenja koje ima državni nivo za komandu. Ovo dosta intrigantno pitanje Sporazuma o subregionalnoj kontroli jedno je od ključnih za razumijevanje strategijskih propusta i početka regionalnog disbalansa u oružju. Naime, devet godina nakon donošenja Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine upravo je na ovom problemu tadašnja bh. vlast predvođena SDP-om napravila teški propust.
Amandmanom na Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja koji je početkom decembra 2014. godine u Baselu potpisao ministar vanjskih poslova BiH Lagumdžija Bosna i Hercegovina je uz Crnu Goru, Hrvatsku i Srbiju prihvatila zagovor predstavnika zemalja Kontakt grupe (SAD, Ruska federacija, Velika Britanija, Francuska i Njemačka) o tehničkoj intervenciji koja briše “Ličnog predstavnika“ OSCE, odnosno suštinskom preuzimanju pune odgovornosti za regionalnu stabilnost i kontrolu naoružanja država potpisnica.
To je u osnovi značilo da postepeni prijenos funkcija na Strane suštinski legitimizuje Srbiju, Hrvatsku, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu da kroz njihovu sopstvenu procjenu, planiranje i donošenje odluka vrše praktično upravljanje i implementaciju Sporazuma. Vrlo slobodno rečeno, trka u naoružavanju je mogla početi, a priča o balansu je postala stvar prošlosti. Razumijevajući pravilno šta znači ovo odstanjivanje Ličnog predstavnika OSCE iz Sporazuma o subregionalnoj saradnji u bh. entitetu Rs su počeli vrlo glasno isticati da su za potpuno ukidanje vojske, demilitarizaciju i preusmjeravanje resursa u druge svrhe. Razlog je jednostavan. Slabljenje odbrambenih kapaciteta BiH, dok vojni kapaciteti Srbije rastu interes je srpskog političkog faktora na Balkanu. Ono šta je u svemu ovome, zapravo, zabrinjavajuće bili su pozitivni stavovi Kontakt grupe o prestanku značaja Ličnog predstavnika.
Tokom obraćanja koje je prethodilo potpisivanju 4. decembra 2014. godine bosanskohercegovački ministar valjskih poslova i zamjenik predsjedavajućeg Vijeća mnistara izrazio je zadovoljstvo zbog potpisivanja Amandmana kojima se vlasništvo nad implementacijom Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja prebacuje na zemlje regiona. Radi se o historijskom uspjehom za zemlje regiona, rekao je, naglasivši da su glavni ciljevi Sporazuma postignuti, uspostavljeni su uvjeti za trajan i stabilan mir, unaprijeđena je saradnje u oblasti sigurnosti i odbrane.
Član 84, kako je rečeno, bio je vrlo konkretan u pogledu saradnje Bosne i Hercegovine i NATO saveza i on je bio temeljem vjere u pozitivnost procesa koji se treba otvoriti sa Alijansom. “Parlamentarna skupština, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, Predsjedništvo, te svi subjekti odbrane, u okviru vlastite ustavne i zakonske nadležnosti, provest e potrebne aktivnosti za prijem Bosne i Hercegovine u članstvo NATO-a“, jednostavno i precizno se definiralo posljednjim članom Zakona o odbrani.
Već 2009. godine član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda Nebojša Radmanović nedvosmisleno je poručivao o sveukupnoj opredijeljenosti države priključenju NATO-u. U pismu koje je poslao u Bruxelles eksplicitno navodi: "Sa velikim zadovoljstvom Vas podsjećam na uspješan sastanak u NAC+BiH formatu posvećenom sprovođenju Individualnog partnerskog akcionog plana (IPAP), održanom 11. marta 2009. godine. Još jednom smo potvrdili našu predanost vrijednostima Alijanse, kao i našu volju da ostanemo proaktivan, vidljiv i pouzdan partner koji dijeli teret današnjih izazova. Iznad svega, podvukli smo našu želju da postanemo punopravna članica NATO, što je od strateške važnosti za Bosnu i Hercegovinu".
Ipak, ova težnja izražavana je i ranije. Naime, Predsjedništvo BiH je prvi put članstvo u europskim i euroatlantskim sigurnosnim institucijama kao cilj postavilo u junu 2001. godine, tokom posjete generalnog sekretara NATO-a Lorda Robertsona koji je, pak, to uslovio potrebnim reformama koje država mora poduzeti. I doista, u pet godina se uspjelo doći do pozicije da NATO uputi poziv za pridruživanje Partnerstvu za mir (zajedno sa Srbijom i Crnom Gorom) u Deklaraciji iz Rige. Nakon samita u Rigi NATO je, doista, integrisao sve zemlje Zapadnog Balkana u svoj program Partnerstvo za mir (PfP), a tri zemlje Jadranske povelje (Albanija, Hrvatska, Sjeverna Makedonija/FYROM) su tada postale dijelom Akcionog plana za članstvo (MAP) s izgledima mogućeg pristupanja već 2008. godine.
Pristupivši Partnerstvu za mir (PfP) potpisivanjem Okvirnog dokumenta sa NATO-om (14. decembra 2006. godine) podnesen je Prezentacijski dokument (PD) kojim su definirani napori i radnje BiH u provođenju političkih ciljeva PfP-a ali i bitne stavke vezane za punopravno članstvo u NATO. Dokument kao takav sadržavao: a) Političke ciljeve partnerstva usmjerene na punopravno članstvo u Savezu; b) Područja saradnje sa NATO-om, i c) Identificirana sredstva i resurse koje BiH planira staviti na raspolaganje u programu partnerstva.
U čitavom ovom periodu do 2009. godine pozitivni pomaci su bilježeni na put priključenja BiH NATO savezu tako da su zemlje NATO-a potaknule sadržajne akcione planove za unapređenje evroatlantskih aspiracija Bosne i Hercegovine te ponudile pomoć u reformskim naporima kojima bi cilj bio postignut. Vrhunac pozitivnih odnosa, kako unutar države tako i u vezi saradnje sa Alijansom, bilo je odluka Predsjedništva BiH iz juna 2009. godine u vezi apliciranja za MAP. Delegacija predvođena tadašnjim predsjedavajućim Predsjedništva BiH Željkom Komšićem, 2. oktobra 2009. godine je zvanično uručila aplikaciju s nadom okončanja procesa do kraja iste godine.
Na samitu u Bukureštu 3. aprila 2008. godine članice NATO-a pozvale su Bosnu i Hercegovinu da započne Intenzivirani dijalog (ID), koji uključuje diskusije o političkim, vojnim, finansijskim i sigurnosnim pitanjima. Ovim potezom NATO je Bosnu i Hercegovinu približio još jedan korak ka članstvu. U decembru 2010. godine Alijansa je nedvosmisleno kazala da je Bosna i Hercegovina spremna za MAP (Membership Action Plan) ali su ministri vanjskih poslova NATO-a poručili da će se to desiti kada se postigne neophodan napredak u reformskim naporima ističući ipak značajne pomake koji su postignuti.
Upravo u ovome periodu svojevrsnog redefiniranja odnosa, povlačenja SAD i EU, u Bosni i Hercegovini su veću ulogu počeli zadobivati Rusija i Turska. Djelomično su politički odnosi na Balkanu počeli ličiti na one iz druge polovine 19. stoljeća. Proglašenje Kosovske nezavisnosti (2008.) pored navedenog dodatno je opteretilo situaciju u Bosni i Hercegovini. Različito definiranje međunarodnog prava tj. povezivanje slučajeva počelo se primjenjivati na bosanskohercegovačkom entitetu Rs i ovoj bivšoj autonomnoj pokrajini u Srbiji. Bosna i Hercegovina je u ovome periodu dobila ciljeve i uvjete (5+2) koji se moraju ispuniti prije nego bi OHR prestao postojati jer su glasovi o gašenju institucije direktno vezane za daytonski ustav države postajali jaki. Ova ideja o prestanku mandata OHR-a je sve više dobivala pažnje iako je bilo jasno da bi zemlja najvjerovatnije vrlo brzo potonula u haos uslijed ionako pogoršane političke situacije.
Naime, politički direktori Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira su na sastanku u Bruxellessu 26. i 27. februara 2008. godine utvrdili zahtjeve koje organi BiH trebaju ispuniti prije zatvaranja OHR-a. Ovi zahtjevi su jasno postavljeni i odobreni od strane Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira, a organi Bosne i Hercegovine već su ih prethodno prihvatili. Ciljevi koje organi BiH trebaju ispuniti prije zatvaranja OHR-a su: (1) Prihvatljivo i održivo rješenje pitanja raspodjele imovine između države i drugih razina vlasti; (2) Prihvatljivo i održivo rješenje za vojnu imovinu; (3) Potpuna provedba Konačne odluke za Brčko; (4) Fiskalna održivost (promovirana putem Sporazuma o utvrđivanju stalne metodologije za utvrđivanje koeficijenata za raspodjelu sredstava UINO-a i osnivanje Nacionalnog fiskalnog vijeća); i (5) Zaživljavanje vladavine prava (demonstrirano putem usvajanja Državne strategije za ratne zločine, donošenjem Zakona o strancima i azilu i usvajanjem Državne strategije za reformu sektora pravosuđa). Pored ovih ciljeva, Upravni odbor Vijeća za provedbu mira je također utvrdio dva uvjeta koje treba ispuniti prije zatvaranja OHR-a: (1) Potpisivanje SSP-a; i (2) Pozitivna procjena situacije u BiH od strane Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira utemeljena na punom poštivanju Daytonskog mirovnog sporazuma.
Dodatni pozitivan pomak kada je Bosna i Hercegovina u pitanju predstavljala je posjeta tadašnjeg potpredsjednika SAD Joe Bidena 2009. godine. Izborni proces 2010. godine u Bosni i Hercegovini i problemi uspostave vlasti vratili su i njemačku pažnju kao i njihov pokušaj odlučnijeg djelovanja. Veliki problem je predstavljala svjetska ekonomska kriza čiji repovi su se vrlo snažno osjećali u komšiluku. Naime, Grčka je bila snažno pogođena i prijetio je potpuni kolaps što je dovelo do diplomatskog rata Atine i Berlina zbog negativnog odnosa njemačke vlade prema udovoljavanju finacijskih zahtjeva koji su dolazili iz Grčke. (Weber: 2010.)
Između 2009. i 2010. godine BiH je ispunila zahtjevan set uslova EU kako bi se ostvarila mogućnost bezviznog putovanja u šengensku zonu EU nizom mjera (novi biometrijski pasoši, bolja kontrola granica, uspostavljanje sistema azila, jača borba protiv organizovanog kriminala i korupcije i uspostavljanje saradnje sa EU po pitanjima bezbednosti). Nakon što su, uz pomoć NATO-a, formirane Zajedničke oružane snage (male profesionalne vojske od 10.000 vojnika i 5.000 rezervista pod jedinstvenim lancem komandovanja sa Zajedničkim štabom i dvije komande operativne i potporne), koje su doprinijele NATO-ovoj misiji ISAF u Afganistanu i operaciji Trajna sloboda u Iraku, kao i mnogim mirovnim misijama UN-a kao što su Južni Sudan, Liberija, Kipar i Kongo, proces integracije je izgledao nezaustavljiv.
Diplomatska ali i stručna inicijativa išla je ka pozicioniranju Njemačke kao ključnog faktora koji će Bosnu i Hercergovinu vratiti na put progresa i prevladavanja krize. Zbog toga je došlo do pozivanja bosanskohercegovačkih lidera u Berlin radi razgovora koji bi postavili temelj njhovoj lakšoj i boljoj saradnji pod njemačkim mentorstvom. Kada se, pak, govori o pristupanju Alijansi Bosna i Hercegovina je dobila poziv pristupanju MAP-u 2010. godine ali je njeno aktiviranje uslovljeno rješavanjem ključnog pitanja u vezi sa nepokretnom vojnom imovinom.
Ovaj uvjet za stavljanje na snagu akcionog plana za članstvo u NATO-u (MAP), gledajući iz današnje perpektive, djeluje vrlo pogrešno. Ovo pitanje traje još od Sporazuma o pitanjima sukcesije iz 2001. između država nasljednica bivše Jugoslavije i do danas nije riješeno zbog neslaganja da li vlasništvo pripada entitetima ili državi. Postavljanje ovog uvjeta od strane ministara vanjskih poslova NATO-a za pridruživanju MAP-u, dakle tek kada sva nepokretna odbrambena imovina bude upisana kao državna imovina Bosne na korištenje od strane Ministarstva odbrane BiH, dalo je vrijedan politički alat onim politikama koje su bile voljne to zaustaviti.
Novi politički zamah iz 2010. godine nije imao konkretne efekte na vrlo važna pitanja kao što je ustavna reforma ali je ostavljanje fokusa na euroatlanskim integracijama i davalo do znanja u kom smjeru se očekuje da ide Bosna i Hercegovina. S tim u vezi je i ideja o povlačenju OHR-a, nerijetko viđena kao njemačko-ruska inicijativa, zapravo svjedočila prije svega o zamoru Europljana i njhovoj neutemeljenoj želji da Bosna i Hercegovina ima kapacitet da samostalno nastavi ove procese. Vjerovatno je i izvjesno priključivanje R Hrvatske EU koje se dogodilo 2013. godine budilo nadu da će biti pokrenut domino efekt na čitavom Zapadnom Balkanu. Dobrim dijelom je i iz tog razloga došlo do britansko-njemačke inicijative u drugoj polovini 2014. godine koju je vrlo brzo i EU prihvatila kao svoju vlastitu.
Protesti iz februara 2014. godine, koji su već spomenuti, svjedočili su o vrlo kompleksnim društveno-političkim odnosima u Bosni i Hercegovini koji su zahtjevali veći međunarodni angažman. Nova inicijativa je, ipak, napravila odmak od dominantne priče o ustavnim reformama i bio je na strukturnoj socijalno-ekonomskoj reformi. Osjetljiva politička pitanja poput ustavne reforme gurnuta su u stranu - radi razmatranja u kasnijoj fazi proširenja - kako bi se deblokirao dugo zaustavljeni proces integracije u EU. Nakon općih izbora 2014. godine i dva mjeseca međusobne rasprave, državne i entitetske vlasti su se u julu 2015. godine dogovorile o konačnom tekstu onoga što je trebalo postati Reformska agenda 2015-2018 (tri akciona plana za državni nivo i dva entiteta bila su usvojena između avgusta i oktobra 2015).
U mnoštvu problema sa kojima se od tada Bosna i Hercegovina suočava dva se posebno izdvajaju – Izborni zakon i integracija u NATO – i predstavljaju istinske tačke preokreta. Dok hrvatska politika u Bosni i Hercegovini putem Izbornog zakona nastoji cementirati etnički pricip i sačuvati ucjenjivačku poziciju prvenstveno putem Doma naroda FBiH, srpska strana (Dodik i njegov SNSD) od ovog vremena kada dolazi do promjene narativa i odnosa sve čine u onemogućavanju Bosne i Hercegovine da ispuni jedan od važnih strateških ciljeva valjske politike – pristupanje Alijansi.
Politički sukobi u vezi pristupanja
Opći izbori u Bosni i Hercegovini održani u jesen 2014. godine potvrdili su sve veći jaz između srpskih stranaka, na jednoj strani, i stranaka koje su dolazile iz bosanskohercegovačkog entiteta Federacija BiH, na drugoj, u vezi ovog pitanja. No ono šta je predstavljalo pozitivan ishod bio je ulazak, kao člana iz reda srpskog naroda, u Predsjedništvo BiH proeuropski i prozapadno orijentiranog Mladena Ivanića pobjedivši protukandidata Željku Cvijanović, jednu od glavnih saradnika Milorada Dodika. Upravo je Ivanić kao predsjedavajući Predsjedništva BiH u svom obraćanju na sesiji "Evroatlantske integracije na zapadnom Balkanu" u Sarajevu pozvao članice NATO-a da aktiviraju Akcioni plan za članstvo (MAP) bez ispunjenja formalnog uslova registracije vojne imovine te istakao kao pozitivnu stvar nedavno usvojanje dokumenta pod nazivom Pregled odbrane kojim je utvrđena veličina i struktura Oružanih snaga BiH.
U ovom periodu Rusija je počinjala ozbiljno utjecati na političke i sigurnosne procese s ciljem podrivanja zapadnog uticaja zahvaljujući i stvorenom vakuumu uslijed neuspješne politike zapadnih sila. Naravno, antizapadno raspoloženje se nastojalo kreirati posebno među Srbima ojačavanjem pozicija istomišljenika te tako potkopavati i izglede euroatlantskih integracija. O ovom strateškom približavanju Rusije i Srbije već je pisano u analizi “Srpski svet Aleksandra Vučića“.
Međutim, u ovome periodu Milorad Dodik se uspio prometnuti u jednog od glavnih saradnika Moskve što je prethodne pozitivne silnice iz Rs o NATO integraciji (primjer Nebojše Radmanovića) rapidno obesmišljavalo. Kada je Dodik 9. januara 2017. organizovao proslavu Dana Republike Srpske, uključujući i vojnu paradu protivno odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i stavu visokog predstavnika Valentina Inzka, a nakon što je ranije u septembru 2016. godine održao nezakonit referendum o tom pitanju pred lokalne izbore postalo je jasno kuda to sve vodi.
I dosta simptomatično, dva dana nakon proslave Dana Rs bivši premijer Kosova i komandant Oslobodilačke vojske Kosova Ramuš Haradinaj priveden je u Francuskoj po srpskoj potjernici, a dva dana kasnije dogodila se poznata epizoda sa vozom ruske proizvodnje koji je bio ofarban srpskim bojama i ispisanim rečima „Kosovo je Srbija“ na 21 jeziku koji se kretao prema Mitrovici. Sve to je dovelo do ozbiljnog povećanja ratoborne retorike u regionu, a što je opet otvorilo prostor za narative o novim/starim neprijateljstvima.
Nakon izbora 2018. godine pitanje saradnje Bosne i Hercegovine sa NATO savezom postalo je jedno od najznačajnijih kod formiranja vlasti na državnom nivou. Problem donošenja prvog godišnjeg plana značilo je i posljednji korak pred pristupanje BiH Alijansi tako da je politički sukob Dodik-Izetbegović i Komšić u Predsjedništvu države bio težak i dugotrajan. Tokom vrlo iscrpnog procesa vezanog za formiranje komisije sa saradnju sa NATO savezom, u čijoj nadležnosti je bilo donošenje i slanje ovog dokumenta opet se po dobro poznatom receptu nešto završilo ali nije bilo jasno šta. Čin dobre volje, ponuđena ruka ili nešto drugo bio je i veoma intrigantan stav Bakira Izetbegovića početkom novembra da ukoliko srpski narod ne bude želio u NATO, BiH neće ni pristupiti.
Ipak, 5. decembra 2019. godine BiH je primljena u Akcijski program za članstvo (MAP), a 19. novembra 2020. godine Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je donijelo odluku o prihvaćanju dokumenta nazvanog Program reformi koji je trebao značiti i nastavak puta te zemlje prema čvršćoj integraciji u NATO. Polemiziranje o nazivu komisije odnosno promjeni koja se desila nije djelovala kao suštinsko pitanje. Komisija za integraciju ili komisija za saradnju ne bi trebala doticati činjenicu da je država podnijela prvi godišnji plan i da je on kao takav od strane NATO saveza ocijenjen kao početak članstva u tako željenom MAP-u. No, Program reforme je, zapravo, govorio da to ima i suštinski značaj jer predviđena Komisija nije bila niti formirana. Ovo vrzino kolo je možda ponajboje pojasnio zamjenik ministra odbrane Mijo Krešić kada je kazao:
“Vijeće ministara BiH trebalo bi formirati povjerenstvo za NATO integracijske procese ili kako god će se to povjerenstvo već zvati. Ono je djelovalo u prošlom sazivu Vijeća ministara i bio sam njegov član. Sad je sporan i naziv i sastav tog povjerenstva. Mi imamo realan problem da smo ušli u drugu polovicu studenog, a da nismo još ni započeli aktivnosti na izradi novog programa reformi za sljedeću, 2021. godinu, a njega bi trebalo uraditi to povjerenstvo i poslati na Predsjedništvo BiH. Plašim se da nećemo ispoštovati rokove, a bilo bi dobro da do kraja godine dobijemo taj dokument, pa kako god se on zvao, da znamo što trebamo raditi u 2021. Bez obzira na sve, Ministarstvo će raditi po svom programu koji je u dobroj mjeri usklađen s NATO-om”
Nesumljivo da je političko opterećenje integracijskog procesa ipak bilo odveć golemo da nije moglo ostavljati posljedice na odnose Alijanse i BiH. Unutar stranaka sa sjedištem u Sarajevu počeli su se dizati glasovi o potrebi privremenog odustajanja od NATO-a i prisustva ovoga pitanja u političkoj areni te se fokusirati isključivo na EU. Dosta zanimljivo je bilo da je to dolazilo od političkih krugova koji su imali ogromne simpatije zapadnih centara moći (Sabina Ćudić i Naša stranka).
Značajniji strategijski pomaci počeli su se događati u 2019. godini. Naime, Sjedinjene Države su se početkom augusta službeno povukle iz Sporazuma o nuklearnim snagama srednjeg dometa (Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty), sporazuma s Ruskom Federacijom koji je ograničavao vrste oružanih sistema koje bi uključene zemlje mogle koristiti. Sve to je ionako tešku i napetu situaciju u Ukrajini ali i u crnomorskom području činilo još komplikovanijom i težom. Nakon COVID pandemije ipak je postalo jasno kao odnosi NATO-a i Rusije sve više tonu, a ponovni udar Moskve u februaru 2022. godine doveo je svijet na ivicu nuklearnog rata.
Tenzije su se osjećale i u Bosni i Hercegovini. Čak se nerijetko moglo čuti mišljenje da je rat u Ukrajini odgodio onaj koji se približavao BiH. Povezivanje ovih neuralgičnih tačaka ali i kompliciranje situacije u Crnoj Gori i na Kosovu nije bilo obećavajuće za integracijski proces iz nekoliko razloga, no najznačajniji se ogledao u želji zapadnih sila da “srpski faktor“ pridobiju protiv Rusije nudeći im manje-više sve ono šta žele. Zastoj u saradnji/integraciji se na kraju najočitije objelodanio i u riječima glavnog sekretara Alijanse prilikom njegove posjete Bosni i Hercegovini tokom novembra 2023. godine kada je nedvosmisleno poručio kako "Svaka zemlja ima pravo izabrati svoje sigurnosne aranžmane bez miješanja sa strane" i time negativno dijelovanje iz Rs prihvatio kao značajnu poziciju Bosne i Hercegovine po ovom pitanju.
S druge strane, izjava da se “mora stabilizirati susjedstvo NATO-a, jer smo samim tim i mi sigurniji“ bacila je sjenu na namjere Alijanse. Da li je ova poruka korespondirala onom šta je u već određeno vrijeme zagovarano kao političko rješenje – Otvoreni Balkan kao europsko predsoblje – nije jednostavno odgonetnuti ali budi sumnju u tom smislu.
Duhove u Bosni i Hercegovini uzburkao je, pored Stoltenberga, i ukrajinski predsjednik Zelenski koji je pred polazak generalnog sekretara Alijanse na balkansku turneju vrlo direktno spomenu mogućnost rata u ovom dijelu Europe. "Rusija bi mogla stvoriti nove krize na Balkanu i u Moldaviji kako bi skrenula pozornost svijeta s rata u Ukrajini; Obratite pozornost na Balkan. Vjerujte mi, dobivamo informacije. Rusija ima dugoročni plan: Bliski istok, a sljedeća distrakcija bit će Balkan. Ako partneri sada ništa ne poduzmu, opet će doći do eksplozija, i opet. To nije novost. Rusija će se pobrinuti da jedna balkanska zemlja zarati s drugom", rekao je Zelenski bez dodatnih pojašnjenja tako da se njegovu izjavu moglo tumačiti i kao pokušaj ojačavanja oslabljene pozicije njegove zemlje.
S druge strane, ova izjava ne može ostati visiti u zraku. Vrlo izvjestan ruski dobitak u Ukrajini (treba se potsjetiti da je bivši generalni sekretar NATO-a Rasmussen rekao da bi NATO trebao ponuditi Ukrajini članstvo bez vraćanja Krima, Donbasa i drugih teritorija koje je Ruska Federacija anektirala) otvara prostor za veći utjecaj Moskve i na Balkanu, a jasno je da bi tradicionalni prijatelji, Srbija prije svega, osjetili potrebu da na toj podršci još značajnije istaknu vlastite hegemonističke zahtjeve. U tom smislu se balkanski prostor doista može promatrati kao jedna od značajnijih “vrućih tačaka“ (pored Ukrajine, Palestine, Sahela, Južnog kineskog mora...) i mjesto na kojem odmjeravanje snaga Globalnog Zapada i Rusije, Kine i drugih geoplitičkih igrača Globalnog Juga može imati veliki značaj.
Zbog toga je Stoltenbergovo detektiranje problema i ostavljanje istog da se riješava unutar Bosne i Hercegovine, tj. u zapadnobalkanskom političkom kontekstu svojevrsno zatvaranje očiju i odustajanje od odlučne akcije koja se dakako očekuje posebno u ovakvim situacijama. Činjenica da predsjednik države koja je u ratu i koja je centralnim problemom europske sigurnosti iznosi ovakve stavove predstavlja zvono za uzbunu. Otuda su i očekivanja od posjete Stoltenberga Bosni i Hercegovini bila i više nego velika. Od njega se očekivalo snažno promoviranje integracijskog procesa i podrška političkim snagama koje su čitavo ovo vrijeme bile snažno oprijedjeljene za NATO. Da stav bude i gora, nakon dvojbenih poruka u Sarajevu, govora o dodatnim uslovima i općem lošem dojmu koji je ostavio Stoltenberg je u narednom periodu reklo bi se ponovio onu prijetnju Zelenskog.
Implikacije pristupanja BiH NATO savezu
Ova tema, kako se vidi iz datog presjeka, za Bosnu i Hercegovinu jedna je od značajnijih u postdejtonskom periodu i trebala bi dati niz odgovora o pozitivnom ili pak negativnom učinku pristupanju Alijansi, odnosno, odgovoriti građanima kako integracija u ovaj vojni savez može pomoći željenom reformskom putu. Posebno sada kada globalni izazovi nadvisuju sve ono šta se događa u BiH i regiji Zapadnog Balkana, raščlanjivanje mogućih učinaka je više nego potrebno.
Prva stvar, nakon primarnog pitanja sigurnosti, na koju se treba obratiti pažnja vezana je za ekonomske trendove odnosno pitanje utjecaja pristupanja Alijansi na ekonomije novih članica. U bosanskohercegovačkoj javnosti, barem u dijelu koji pozitivno gleda na integraciju (o različitom odnosu će biti govora kasnije), postoji nepodijeljeno mišljenje kako će ekonomski rast biti relativno brzo vidljiv nakon ulaska u NATO. Tako je jedan od velikih zagovornika, državni parlamentarac Dženan Đonlagić (Demokratska fronta), sredinom oktobra 2021. godine nedvosmisleno poručio da ulazak u NATO ujedno znači i ekonomski prosperitet, ali i ozbiljan rast investicija te da iskustva zemalja članica koje su pristupile NATO-u, u periodu nakon pristupanja to potvrđuju.
Praveći svojevrsni statistički rezime bosanskohercegovački internet portal Istinomjer je putem podataka za države koje su pristupile Alijansi nakon 1999. godine zapravo došao do zaključka da ta teza i nema ozbiljno utemeljenje. Ulazak u NATO (1999 - Češka, Poljska, Mađarska; 2004 - Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka, Slovenija; 2009 - Hrvatska i Albanija; 2017. Crna Gora i 2020 - Republika Sjeverna Makedonija), prema onome do čega su istraživači došli, nije značio i ozbiljan ekonomski prosperitet (BDP država rasli su i prije i poslije ulaska u NATO) niti do povećanja investicija. Gdje je vidljiv rast ekonomije i investicija zapravo postoji utjecaj više činilaca, a ne samo Alijanse kao takve. Prije svega se to odnosi Europsku uniju kao značajnom faktoru jer je većina zemalja pristupila ovoj orgranizaciji u skoro isto vrijeme kada su pristupili NATO savezu.
Za Bosnu i Hecegovinu, u ovom smislu, su najznačajniji primjeri iz susjedstva (Hrvatska i Crna Gora) međutim kada se govori o ovim državama treba imati u vidu i već spomenute dodatne faktore koji su kreirali ekonomske tokove ali i vrlo specifične globalne trendove. Tako je Hrvatska nakon ulaska (2009) doživjela pad koji je trajao punih pet godina. Ipak, globalna ekonomska kriza iz 2008. godine imala je puno veći faktor utjecaja na hrvatsku ekonomiju nego samo pristupanje Alijansi. Nakon hrvatskog pristupanja EU (2013) počeo je oporavak ali i u ovom slučaju više je vezan za izlazak iz globalne ekonomske krize nego za euroatlanske integracije našeg zapadnog susjeda.
Crna Gora je članica od 2017. godine i primjetno je kako postoji lagahni rast BDP dok su s druge strane direktne strane investicije u padu. Ono šta je doista interesantno jeste skoro isti narativ kao u Bosni i Hercegovini o korisnosti pristupanja Alijansi. Tako je predsjednik Privredne komore (PKCG) Vlastimir Golubović 2018. godine kazao da su “Ulaskom u NATO za Crnu Goru, uz bezbjednosne benefite, otvorene značajne ekonomske mogućnosti. Pristupanje Alijansi je prilika za povećanje trgovinske razmjene i stranih ulaganja, što je, uz poboljšanje kreditnog rejtinga zemlje, preduslov jačanja konkurentnosti nacionalne privrede”.
Ekonomski rast u regiji u 2018. godini (u poređenju sa 2017.) bio je veći. Povećanje javnih i privatnih investicija dalo je Srbiji pozitivne impulse dok je na Kosovu (oporavak potrošnje, porast investicija u transportnu infrastrukturu i veći izvoz usluga) i Albaniji (udvostručena proizvodnje hidroenergije, dobra turistička sezona, povećan izvoz usluga i povećana proizvodnja) stanje bilo čak i bolje. Rast u Crnoj Gori, zapravo, bio je projektovan na nešto manji procenat u odnosu na 2017. godinu no zbog ulaganja u sektor energetike i turizma i ubrzane izgradnje autoputa Bar – Boljare ostao je na solidnom nivou.
Zaključak je da ekonomski tokovi nisu značajnije promijenjeni u državama koje su pristupile NATO savezu tako da i Bosna i Hercegovina svoj odnos prema ovom pitanju treba realnije procijenjivati. Sam utjecaj Alijanse nije jednostavno odrediti već se radi o nizu faktora koji utječu na ekonomske tokove, a najviše tome doprinosi globalni financijski sistem. Očekivanje da će nove članice snažno prosperirati i dosegnuti nivo osnivača (ne zaboravimo da je NATO kreiran od strane bogatih država) samim ulaskom u savez nema ozbiljnu osnovu. To također potvrđuje da politička stabilnost (članstvo u prvom redu znači sigurnosnu i političku stabilnost) nije presudan faktor u priliva stranih direktnih investicija osim, doista, kada se govori o malim ekonomijama zbog čega ovaj narativ u zemljama Zapadnog Balkana i postoji više kao nada, a ne činjenica.
Druga stvar je vezana za nacionalne odnose. Kako je već kazano Bosna i Hercegovina predstavlja “mehko tkivo mehkog trbuha” Europe zbog susreta velikih tradicija i kultura upravo u Bosni i Hercegovini, a koje historijski gledano imaju dosta oprečne poglede na sudjelovanje u određenim savezima koji imaju univerzalnu misiju i viziju (NATO je, naravno, jedan od stubova liberalizma). Od osamostaljenja Bosne i Hercegovine Bošnjaci (dominantno muslimani) i Hrvati (dominantno katolici) su djelovali sinhrono po ovom pitanju i bili snažni zagovornici euroatlanskih integracija. Teško je naći ozbiljniji politički subjekt izrastao unutar ovih naroda koji je stajao na suprotnoj strani.
Srpska politička scena i Srbi (dominantno pravoslavci) kao narod bila je i ostala nešto “šarenija“ po ovom pitanju. Iako je relativna većina zagovarala neutralnost postajao je i određeni broj snažnijih glasova koji su zagovarali NATO integraciju u određenim periodima (npr. Radmanović i Ivanić kao članovi Predsjedništva BiH). Upravo je ovaj odnos diktirao tempo kojim se Bosna i Hercegovina kretala prema Alijansi.
U osnovi se ovom problemu, ukoliko ga se želi riješiti, mora pristupiti krajnje racionalno te pridobiti povjerenje sva tri nacionalna korpusa ali ne na uštrb strateškog opredijeljenja i već postignutog napretka. Skepsa i otpor koji postoji kod srpskog dijela stanovništva vezana je za nekoliko faktora koji utječu na stavove ali isto tako daju vrijedne “argumente“ političkim snagama koje nastoje problematizirati odnos Bosne i Hercegovine i NATO saveza.
Najznačajnije je pitanje NATO bombardovanja srpskih snaga i položaja u septembru 1995. godine (operacije Deliberate Force i Dеаdeye) kojima su agresija i rat u Bosni i Hercegovini završili i pripremio se teren za mirovne pregovore u Daytonu. Konstantno isticanje ovog pitanja kao onog koje kreira nesuglasje između bosanskohercegovačkih Srba (ali i Srbije zbog NATO udara na ovu državu iz 1999. godine) može se minimizirati jakom i intenzivnom kampanjom koja će pokazati razloge tog bombardiranja, a to su zastražujući zločini počinjeni u ime srpskog naroda od 1992. do 1995. godine koji su kulminirali zločinom genocida nad Bošnjacima zaštićene UN zone Srebrenica i Žepa.
Međunarodni faktori su u ovom smislu napravili niz propusta smatrajući da popustljivost i čak relativizacija određenih stvari može voditi smirivanju tenzija i pridobivanju većine srpskih predstavnika za zajedničku akciju. Nažalost ovaj pristup je shvaćen kao slabost i pomogao je kreiranju narativa u kojem je NATO nepravedno “napao Rs“, a potom i niz drugih odnosa koji su se prenosili i na unutrašnju političku scenu i na nacionalne odnose u Bosni i Hercegovini.
Posljedice popuštanja i relativizacije nisu izazvali odgovor samo kod Srba. I Bošnjaci, veliki zagovornici euroatlanskih integracija i europskih vrijednosti, u zadnjih nekoliko godina počeli su propitivati pristup zapadnih sila sa sve više podozrivosti. Razlog tome su već spomenuti relativizacija i popustljivost koji su unutar bošnjačkog političkog faktora shvaćeni kao izdaja principa i vrijednosti, popuštanje pred srpskim zahjevima na štetu Bošnjaka (što se u nekim slučajevima jeste i dogodilo) zarad željene stabilnosti na uštrb njihovih interesa kompatibilnih sa demokratskim svijetom. Hrvatsi korpus u Bosni i Hercegovini u ovom smislu je najrasterečeniji jer svoju politiku veže za Zagreb koji je već ostvario strateške ciljeve ulaska u EU i NATO.
Sve ovo je dovelo do “šetanja“ unutar začaranog kruga unutar kojeg se nije moglo sa sigurnošću znati ko promovira šta i iz kojih razloga, a Bošnjaci kao narod sa iskustvom genocida upao je u opasnu dilemu – ukoliko europske i svjetske demokratije nisu spremne da postojano promoviraju i brane vlastite principe i ne daju podršku snagama u Bosni i Hercegovini koje to rade, o kakvom vrijednosno-političkom poduhvatu može biti govora? Naravno, razumijevajući da sigurnost države utječe izravno na sigurnost, pa reklo bi se i opstojnost naroda, bošnjački predstavnici su i dalje spremni na velike kompromise ne bi li se proces integracije priveo kraju. No čak i ovu činjenicu zapadne diplomate nerijetko zloupotrijebe nevrednujući kompromisnost na pozitivan način.
Da li su interesi NATO i Bosne i Hercegovine kompatibilni?
U članku “Međuprostor EU-a, NATO-a i Rusije kao Rusosfera“ iz 2014. godine Bjelorusija, Ukrajina i Moldova su definirane kao Međuprostor koji dijeli oko tri hiljade kilometara zajedničkih granica s EU-om i NATO-om te oko dvije hiljade i pet stotina kilometara s Rusijom čime je njihova geopolitička izloženost neupitna. Nalazeći se unutar strateškog trokuta koji čine Rusija, nedovoljno jedinstven EU i NATO predvođen SAD-om zaključeno je kako zbog “višestoljetne podređenosti Međuprostora i danas odatle izviru zajedničke značajke svojstvene tom prostoru: nejasni identiteti, deficiti u demokratskoj praksi, komplicirana, preduga i nedovršena tranzicija, gospodarsko zaostajanje, demografski problemi – što sve pogoduje strateškom 'posvajanju' Međuprostora od strane Kremlja“. Nakon onoga šta se desilo u Ukrajini 2014. godine, a posebno nakon početka rata u februaru 2022. godine, ne ulazeći u razloge koje su autori koristili, ovaj zaključak je samo dobio na snazi.
Prostor Zapadnog Balkana, čak bi bolje bilo reći čitava regija Jugoistočne Europe također nije imuna na impulse koji dolaze sa euroazijskog prostora. Neuspio pokušaj NATO saveza da granicu pomakne na obale Dnjepra uz ozbiljno protivljenje politici SAD i VB od strane u prvom Mađarske, a zatim i Slovačke doveo je do niza političkih procesa u ovom dijelu Europe (u Bugarskoj su proruski sentimenti u porastu). Uzimajući sve ovo u obzir, a posebno sa sve većim turskim nezadovoljstvom odnosom zapadnih partnera prema Ankari, postavlja se pitanje strateških ciljeva Alijanse tj. da li su dovoljno profilirani. Povlačenje iz Afganistana ukazalo je na američko shvatanje da su se ipak našli pred velikim opterećenjem (imperial overstrech) ali je isto tako otvorilo pitanja o ponašanju doskora jedine supersile u drugim područjima.
Vjerovatno vođeni ovim primjerom (imperial overstrech) u RAND korporaciji su razvili izvještaj koji sugerira područja u kojima se može razvuči i Rusiju te je na taj način učiniti ranjivijom i manje opasnom. No posegnuli su i za historijom te su takve mjere našli u politikama američkih predsjednika Džimija Kartera i Ronalda Regana koje su uključivale masovno jačanje američke odbrane, pokretanje Strateške odbrambene inicijative (Ratovi zvijezda), raspoređivanje nuklearnih raketa srednjeg dometa u Evropi, pomoć antisovjetskom otporu u Afganistanu, intenziviranje antisovjetske retorike (tzv. carstvo zla), i podršku disidentima u Sovjetskom Savezu i njegovim satelitskim državama. Teško je zamisliti da su autori smatrali da Rusija nije naučila lekcije ali u ponuđenom scenariju vidi se i recentno političko djelovanje SAD-a kao i očiti promašaji s tim u vezi (projekcija da je najveća ranjivost Rusije njena ekonomija, koja je relativno mala i veoma zavisi od izvoza energije te da će je to suštinski oslabiti).
Kontekst otvara veliku temu multipolarnog svijeta i novog poretka. Stvari mogu ići do te mjere da se i čitav europski kontinent usljed vidnog gubitka pozicije na globalnom nivou može problematizirati kao prostor polarnog nepripadanja (što bi značilo odbacivanje američkog sigurnosnog kišobrana, a što je zagovarano od strane francuskog državnika De Gaullea ali i u skorije vrijeme). Upravo je to obradio Hiski Haukkala i naveo da pojavljivanje moguće nepolarnosti u Evropi zavisi od političkih izbora glavnih protagonista i da nepolarnost u Evropi nije neizbježna, a da će budući razvoj događaja ovisiti o evoluciji uloge SAD na globalnom nivou i u Evropi, sposobnosti EU-a da prevlada trenutnu krizu i razvije snažnije oblike međunarodnog djelovanja i budućnosti ruskog sukoba sa Zapadom.
Bosna i Hercegovina i njena integracija u NATO su, dakle, ipak dio šireg problema, a ne samo pitanje naših unutarašnjih odnosa. Međuprostor koji inklinira Kremlju, Srednja Europa koja nije zadovoljna američkim odnosom (i britanskim naravno) prema Starom kontinentu kao privjesku te proruske simpatije na jugoistoku, posebno među Srbima, još uvijek ostavljaju prostor za različite pristupe i rješenja. No ono šta bi bilo, zapravo značajno jeste europsko shvatanje da europski poredak i kreatori istog trebaju biti vrlo određeni prema svemu šta se događa, a Bosna i Hercegovina kao već definirani nexus raznih silnica za europsku sigurnost ali i njenu globalnu pozicioniranost može biti vrijedan kotačić.
Razlog za ovakav stav leži u činjenici da Bosna i Hercegovina predstavlja više simboličku nego realnu vrijednost. Resursi zemlje nisu beznačajni ali nisu niti fokusom velikih sila (ukoliko izuzmemo Adriatic Metals i njihovu neokolonijalnu investiciju u rudnike Vareš). Ono šta za europsku novu globalnu pozicioniranost može biti značaj Bosne i Hercegovine jeste upravo njena civilizacijska i kulturološka uloga. U tom smislu konstantno insistiranje europskih zemalja na ulasku Bosne i Hercegovine u NATO imalo bi i karakter nezavisnog europskog stava.
To ne bi značilo nepolarnost već snažnije prisustvo unutar NATO-a i manju ovisnost od SAD. Ukoliko bi to vodilo ka marginalizaciji NATO-a (prije određenog vremena se ozbiljno preispitivalo svrhu njegovog daljnjeg postojanja) takva politika bi zapravo vodila i ka ozbiljnijem pristupu u kreiranju europskih snaga i činjenja EU (i kontinenta) značajnim polom u multipolarnom svijetu u kojem Bosna i Hercegovina daje vlastiti doprinos. Treba ovdje napomenuti da je i dokument “Renewed partnership with the Southern Neighbourhood. A new Agenda for the Mediterranean“ (2021.), pripremljen od strane Visokog predstavnika EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, osnaživanje saradnje i partnerstva sa Južnim Mediteranom definirao kao strateški imperativ, a Bosna i Hercegovina, napose Bošnjaci, tu moglu dati značajan doprinos. Ako se ovome dodat i pitanje južne intekonekcije tj. uvoz azerbejdžanskog (i iz drugih izvora) plina jadransko-jonskim koridorom onda se ova pozicija Sarajeva još više naglašava. Njemačka bi u tom smislu trebala imati najviše sluha.
Druga opcija je (mnogi su spremni kazati i realnija) racionalno prihvatanje Stoltenbergove poruke iz novembra 2023. godine o integraciji koja podrazumijeva unutarnji konsenzus bez miješanja sa strane. Ovo u potpunosti otvara prostor dodatnom bošnjačkom propitivanju i stavljanja težine na bošnjačku stratešku odluku o budućnosti bosanskohercegovačkog odnosa spram Alijanse. Neopredijeljenost i saradnja kakvu ima Srbija sa NATO (IPAP) u tom smislu može postati argument određenih političkih snaga, a to onda znači i zagovaranje ozbiljnijeg bošnjačko-srpskog dijaloga.
Da li bi to značilo i okretanje ka Euroaziji (BRICS u prvom redu ali i jačanju i kreiranju trilateralnih, kvadrilateralnih i multilateralnih inicijativa) u ovom trenutku nije jednostavno odrediti ali je kontekst posve čist. Postojanje jakih ruskih proksija koji bi imali veliku podršku Rusije dok Bosna i Hercegovina teško da može računati na pomoć Alijanse u mogućem novim sukobu Bošnjake i ostale patriote vodi ka potpunom fokusiranju na vlastit interes. Šta će biti i u kojem smjeru će se krenuti moguće je da će se brzo dobiti odgovor.
Preporuke
1.Integracijski proces koji je Bosna i Hercegovina otpočela sa NATO savezom na mnogo načina će dati odgovor i o europskom sigurnosnom kišobranu. Ukoliko NATO ne bude do kraja insistirao na integaciji pitanje “mehkog tkiva mehkog trbuha” Europe, što Bosna i Hercegovina i Balkan jesu, još će značajnije usložiti odnose, a porast napetosti ali i apetita nedemokratskih snaga djeluju kao neizbježnost. S tim u vezi je izuzetno značajno da NATO poziciju i značaj Bosne i Hercegovine sagledava, između ostalog, i kroz značaj Bošnjaka u zagovaranju zajedničkih vrijednosti od početka demokratizacije na ovom prostoru. Također je i civilizacijska uloga više nego značajna jer Bosna i Hercegovina kao most koji spaja raličitosti i Alijansi može biti od izuzetne, ne samo praktične, već i simboličke vrijednosti. To dodatno vrijedi za Europu (EU) i njenu ulogu unutar NATO saveza ali i na globalnom nivou.
2.Preko odlučnijeg prihvatanja stava većine u Bosni i Hercegovini vezanog za euroatlanske integracije Alijansa će pokazati spremnost da beskompromisno brani prije svega vlastite vrijednosti. Zbog toga je pitanje budućnosti odnosa Bosne i Hercegovine i NATO saveza dvostruki izazov. Prvo sigurnosni jer već više puta spomenuti “mehki trbuh“ ostavlja u neriješenom statusu i izloženom malignim utjecajima regionalnih wannabe hegemona. I ovaj drugi koji vraća poljuljano povjerenje u NATO, ne samo populacije u Bosni i Hercegovini odnosno na Zapadnom Balkanu, već dosta šire, na prostoru mediteranskog kulturnog kruga. Ova dva razloga dovoljna su da se shvati kako proaktivnost u Bosni i Hercegovini sa pozicija prihvatanja liderstva vodi ka stabilnim i dugoročno gledano dobrim riješenjima.
3.Neodlučnost i odugovlačenje u konkretnom slučaju Bosne i Hercegovine pokazali su se katastrofalnim. Prije više od trideset godina takav odnos naveo je velikosrpsku, a potom i velikohrvatsku politiku da pokrenu rat protiv Bodne i Hercegovine s nadom njenog konačknog uništenja. Rezultati su bili razaranje, ratni zločini i konačno počinjeni genocid nad Bošnjacima. Svako slično djelovanje može dovesti do zaključka ovih ali i drugih retrogradnih snaga da NATO opet neće imati potrebni voljni momenat da djeluje brzo i efikasno te da se pruža prilika ostvarivanju velikodržavnih ciljeva. Za Bosnu i Hercegovnu bi, vjerovatno, novi agresivan pohod značio i konačno uništenje države. Za NATO (kao i za UN) to bi moglo biti i potpuno narušavanje ugleda. Posebno ako se uzme u obzir odnos koji je NATO pokazao prema događanjima u Ukrajini od februara 2022. U konačnici bi to značilo i novi racionalniji pristup ali sa nejasnim posljedicama svih u ovoj velikoj geopolitičkoj tranziciji.
