Umjesto da prekori svog saveznika "ponosnog cionističkog Jevreja", Biden je još jednom pokazao svoju "oklopnu predanost" odbrani Izraela naredivši svojoj administraciji da pošalje hitna vojna pojačanja u regiju kako bi zaštitila cionističku državu. Što se tiče tvrdnje uprave da nastavlja svoje napore da se postigne dogovor, to je potpuno licemjerno, jer savršeno dobro zna da je atentat uništio tu perspektivu i da je Netanyahuov cilj bio upravo uništiti je. Biden se ponašao kao da je odranije znao o pripremi atentata i nije se protivio, nego ga je podržavao

Otkako je objavio svoju odluku da se neće kandidirati za drugi mandat kao predsjednik, Joe Biden je postao "šepavi patak", uobičajeni izraz u Sjedinjenim Državama za opisivanje izabranog zvaničnika koji je došao do posljednjih mjeseci svog mandata bez izgleda za produženje. Izraz znači da je utjecaj izabranog zvaničnika ograničen, jer svi znaju da on neće dugo ostati na dužnosti. Međutim, osoba u takvoj situaciji u predsjedničkom političkom sistemu u kojem se predsjednika bira općim pravom glasa (u slučaju Sjedinjenih Država indirektno), s druge strane, također ima slobodnije ruke od predsjednika koji se zalaže za dodatni mandat, koji stoga mora osigurati da ne izgubi glasove zbog stavova ili mjera koje može usvojiti.

Istina je da je Biden do sada pokazao da je bliži potonjem nego prvom kada je u pitanju izraelski genocidni rat koji je u toku u Pojasu Gaze. Ponašanje američkog predsjednika prema vladi Benjamina Netanyahua očito se udaljilo od polukritičkog pristupa koji je počeo usvajati nakon što je shvatio koliko je izborno skupo njegovo potpuno saučesništvo u cionističkoj agresiji na palestinski narod, posebno među tradicionalnim glasačima Demokratske stranke, budući da je čak i prokazan unutar same stranke. Trenutna agresija na Gazu je prvi rat koji je poduzela Država Izrael uz puno učestvovanje (a ne samo odbrambenu podršku) Sjedinjenih Država, bez kojih rat tako destruktivnog i ubilačkog intenziteta uopće ne bi bio moguć.

Budući da se Biden suočio s posljedicama svoje podrške cionističkom genocidnom ratu, uključujući pritisak na njega iz krila njegove vlastite stranke da se barem malo potrudi zaustaviti agresiju koja je dosegla užasnu razinu u prvim sedmicama, vidjeli smo njegovu administraciju kako prilagođava svoje stajalište i omogućava Vijeću sigurnosti UN-a da pozove na prekid vatre, nakon što ga je u tome mjesecima sprječavao.

Također smo vidjeli da je Bidenova administracija uložila neke napore da postigne "prekid vatre" - zapravo, kraj genocidnog rata koji cionistička država jednostrano vodi. Bidenova administracija, uz pomoć Egipta i Katara, uložila je hrabre napore da postigne sporazum s ciljem okončanja "borbe" (tačnije masakra i genocida) i razmjene zatočenika između cionističke vlade i Hamasa.

To je bilo sve dok Biden nije podlegao pritisku iz svoje stranke, kao i od svojih pristaša i glavnih saradnika, koji su ga poticali da objavi da se neće kandidirati za drugi mandat kao predsjednik. Otada – odnosno otkako se oslobodio obaveze da uzme u obzir pritiske vezane uz rat u Gazi kojima je bio podvrgnut i na izbornoj i na stranačkoj razini – njegova je pozicija nazadovala prema popustljivosti “ponosnih Iraca- Američki cionist” prema “ponosnom jevrejskom cionisti”, kako je Netanyahu rekao tokom oproštajne posjete krhkom američkom predsjedniku. Regresija Bidenove pozicije bila je očita u načinu na koji je reagirao na nedavni izraelski atentat na Ismaila Haniyeha u Teheranu.

Komentirajući atentat, američki predsjednik je samo rekao da ono "ne pomaže" tekućim naporima da se postigne sporazum između Netanyahuove vlade i čelnika Hamasa - što je doista vrlo eufemistična izjava. Ubistvo šefa političkog ureda Palestinskog pokreta zapravo je ozbiljan udarac tim nastojanjima, kojima je Bidenova administracija dala prioritet u svojoj nedavnoj regionalnoj diplomatskoj aktivnosti. Ismail Haniyeh bio je glavni sagovornik administracije, koja je računala na pritisak koji je na njega vršen da zauzvrat izvrši pritisak na Yahyu Sinwuara, šefa Hamasa u Gazi, kako bi se postiglo željeno primirje.

Atentat na Haniyeha u Teheranu imao je još ozbiljniji učinak nego njegov utjecaj na pregovore oko rata u Gazi, jer je predstavljao vrlo opasnu eskalaciju u sukobu između cionističke države i iranskog režima. To će neizbježno izazvati odgovor Teherana koji bi mogao pokrenuti, makar i nenamjerno, spiralu koja bi mogla dovesti do regionalnog vojnog sukoba velikih razmjera. Drugim riječima, dajući zeleno svjetlo za izvršenje atentata, Netanyahu je riskirao uključivanje Sjedinjenih Država u potencijalni rat koji bi mogao biti gori od bilo kojeg rata koji je Washington dosad vodio na Bliskom istoku.

Umjesto da prekori svog saveznika "ponosnog cionističkog Jevreja", Biden je još jednom pokazao svoju "oklopnu predanost" odbrani Izraela naredivši svojoj administraciji da pošalje hitna vojna pojačanja u regiju kako bi zaštitila cionističku državu. Što se tiče tvrdnje uprave da nastavlja svoje napore da se postigne dogovor, to je potpuno licemjerno, jer savršeno dobro zna da je atentat uništio tu perspektivu i da je Netanyahuov cilj bio upravo uništiti je. Biden se ponašao kao da je odranije znao o pripremi atentata i nije se protivio, nego ga je podržavao.

Zapravo, američki je predsjednik otkrio da je njegova “oklopna predanost” doista bezuslovna, toliko da ostaje važeća čak i kada je izraelsko ponašanje u suprotnosti s interesima američke vlade, kako njezinim materijalnim interesima (visoka cijena mogućeg rata, pogotovo kad se Washington već suočava s velikim poteškoćama u nastavku pružanja podrške ukrajinskoj vladi u suočavanju s ruskom invazijom) kao i svojim političkim interesima (slika Sjedinjenih Država u velikom dijelu svijeta i među velikim dijelom čovječanstva).

Nažalost, Joe Biden se neće naći na optuženičkoj klupi pred Međunarodnim krivičnim sudom, to je izvjesno. Ali nema sumnje da će sud historije, koji je najpravedniji od svih krivičnih sudova, njegovo ime staviti na vrh popisa počinitelja zločina protiv čovječnosti, prenosi Stav.ba.


Gilbert Achcar je libanski professor i pisac; ovaj je komentar napisao na arapskom za Al-Quds al-Arabi 6. augusta 2024.