Večeras pričamo o njima i njihovim velikim djelima koja se ne smiju zaboraviti jer su važan dio nas. Izuzetno mi je zadovoljstvo pozdraviti moje večerašnje sagovornike prof. Halida Kadrića, prof. dr. Eminu Kećo-Isaković, prof. Ismeta Velađića i prof. Behiju Zlatar.
Večeras govorimo o hrabrim i postojanim koji su svojim mislima, ali i hrabrošću, mijenjali tokove vremena. O nekim od njih je pisao i profesor Kadrić koji je na početku zamolio da kaže nešto o braći Spaho:
"Rekao bih nekoliko riječi o braći Spaho, Sarajlijama koji su u vremenu prelaska s 19. na 20. vijek bili vrlo aktivni i dali veliki doprinos našoj kulturi, historiji...", da bi profesorica Zlatar dodala da je Fehim Spaho bio njen djed koga nažalost nije upoznala, ali je o njemu govorila biranim riječima:
"Fehim Spaho je bio moj djed. On je, nažalost, umro prije nego sam se i rodila. On je izuzetno dobro znao i jako dobro znao i turski i arapski i preveo je prvu Vakufnamu Gazi Husrev-bega i objavio je u knjizi Ćire Truhelke: 'Gazi Husrev-beg: njegov život i njegovo doba'. Ja sam išla u klasičnu gimnaziju pa učila arapski i turski. Mene je to nekako i motivisalo da se počnem i nastavim baviti ovim poslom kojim se danas bavim i da pišem o značajnim ličnostima kao što je Gazi Husrev-beg.
Profesor Kadrić se potom vratio na nešto starijeg Spahu: "Da počnemo od starijeg Spahe, od Fehima. Rođen je ovdje u Sarajevu 1887. godine i veoma je bio širokog opusa i djelovanja na svim frontovima društvenog života. Bio je veliki znalac jezika. Do 1923. godine on je već znao nekoliko jezika, a osobito dobro govorio je turski, arapski, njemački. I bio je i prevodilac s orijentalnih jezika. Radio je u Šerijatskog sudu a nakon toga bio je i službeni tumač za turski jezik. Bio je vrlo poštovan i brzo je ušao u društvo najobrazovanijih kulturnih radnika. 1900. je bila godina kada se naglo budio nacionalni identitet, kada se svijest Bošnjaka, muslimana, da tako kažem, bila brže i intenzivnije razvijala nego prije. U tom smislu je i efendija Spaho bio prisutan na svim poljima kulture, obrazovanja, bio je naučnik, prevodilac, vrlo obrazovan i prosvjetan. Saradnja tih naših naprednih muslimana je bila višestruka, višeslojna, rekao bih. Nije to samo bilo kroz organizacije, nego i na vlastite inicijative bili su pokretači raznih pozitivnih djela. Pomogao je da dođe na mjesto urednika 'Behara', efendija Čaušević, budući reis. Pa je poslije 1907. godine pomogao Musi Ćazimu Ćatiću da mu ta redakcija 'Behara' ustupi kancelariju svoju, makar za spavanje jer je bilo poznato da je Musa bio veliki boem i da je živio prilično neurednim životom pa je izgubio pravo smještaja u konviktu", prenosi neke od detalja kojima je Spaho utjecao na ukupni život Bošnjaka u prelasku s 19. na 20. vijek koji je bio vrlo važan period za život Bošnjaka koji su se navikavali na društvene vrijednosti koje je Austro-Ugarska donijela svojom aneksijom a nakon povlačenja Otomanske imperije iz Bosne i Hercegovine. Dokaz njegove prisutnosti i uvažavanja je i činjenica da je 1938. izabran za reisul-ulemu.
Profesorica Emina Kećo-Isaković je istakla s kolikim uživanjem sluša profesora Kadrića i saznaje nove informacije o našoj tradiciji i kulturi što je od presudnog značaja:
"Uživala sam slušajući profesora, slušajući neke stvari koje i ne znamo, bez obzira koliko smo obrazovani, koliko se trudimo da pratimo svu literaturu, koliko se trudimo da pratimo, konačno sve o nama, o našem porijeklu, o našoj kulturi, o našem i sadašnjem i bivšem vremenu. Ovo bivše možda nekome da izgleda nebitno, ali ne bi bilo Ujedinjeno Kraljevstvo to što jeste da nije o tradiciji vodilo računa i da se nije nastojalo sačuvati tu tradiciju i uzeti najljepše što iz toga jeste i to promovirati. Nažalost, kod nas se dešava da ne držimo do tradicije, ono što je vrijedno nastojimo negirati i izmisliti nešto novo, nešto bolje. Moderna jeste dobra, ali da bismo došli do moderne moramo prijeći i nešto što je bilo. Zbog toga sam trenutno uživala, iako znam nešto i o Spahama, i naš prethodni uvodni razgovor, neoficijelni je također bio jako lijep, jer narodi koji ne znaju svoju kulturu, ne znaju svoje porijeklo, mogu se pitati šta će s njima biti u budućnosti", potencira važnost zrelog odnosa i čuvanja znanja i uspomena iz prethodnih vremena koji su dio naše tradicije i našeg današnjeg bića pa u tom smislu posebno apostrofira kako sve to imamo:
"Bošnjački narod i sama Bosna imaju tradiciju s kojoj mogu samo da se ponose, a na nama je da je promoviramo, da je održavamo, da mlade podučavamo, ja uvijek kao edukator, da postoji i kod nas nešto što je postojalo i drugdje, evo primjer Spaha koji su, što kaže, tada govorili jezike, hodali po svijetu, bili ono što su svi u Evropi bili. Dakle, ne da stalno nekoga ubjeđujemo da počinjemo od početka. Mi imamo sve, samo to što imamo trebamo bolje znati da bismo to bolje promovirali", ističe profesorica Kečo-Isaković dodajući da joj je uvijek kao sjajan primjer bio njen rahmetli muž Alija Isaković:
"Primjer za to je, recimo, upravo moj rahmetli suprug, Alija Isaković, koji je kao siroče, kao dijete bez roditelja, ratno siroče, koji nije imao za sobom neke korijene koji ga vuku porodično da radi to, nego je osjetio da treba da se traži, da se sam traži da bi se našao. Pa i u nekom tuđem svijetu, pod navodnicima tuđem, jer je školovan i u Hrvatskoj i u Srbiji, shvatio da njegovi korijeni leže u Bosni i da te korijene treba afirmirati, a ne da ih se treba stidjeti kako nam je nekako servirano. Zanimljivo je da je veoma mlad, to je zanimljivo, pošto je on bio tehničko lice bio je geolog, da se ne bavi kulturom i tako dalje. Veoma mlad je počeo da piše. U svojoj 25. godini je završio roman koji je objavio tada u 'Matici srpskoj'. To je bilo velika, velika stvar. I danas da netko svoje prvo književno djelo napiše u 25. godini da to bude roman koji je bio odlično primljen i koji ga je postavio u sam vrh tadašnje jugoslovenske književnosti. Nakon toga, u svega 20 godina, ja sam sad malo pripremajući se za ovu emisiju, opet svoje pamćenje osvježavala i onda sam vidjela da je možda nekih 20 godina sam nam ponudio neka kapitalna dijela koja su međaši kulture književnosti Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Izašlo je prvo 'Biserje'. Dakle, 'Biserje' koje je 72. godine obilježava de facto početak priznavanja da mi jesmo, da to što jesmo možemo dokazati i da možemo o tome i govoriti. Tad se digla velika prašina oko toga i srećom i u politici tadašnjoj bili su ljudi koji su razumjeli da ako neki narod jeste, ako su muslimani priznati i u popisu od 71. Dakle, da taj priznati narod mora imati i svoju književnost i sve ostalo i bez ikakve upitnosti da se govori o tome. Ali, vjerujte, u tom periodu nije bilo sigurno kako će se završiti ta Odiseja. Nakon toga je Alija napravio drugi, također, korak, da kažem, međaš u tome, pa je sastavio 'Hodoljublje', koje je zbirka putopisa svih naših putopisaca dotada koji su sjajni. O tome se također puno nije razgovaralo" spominje profesorica Kećo-Isaković vrlo turbulentan početak kreativnog rada i izdavanja djela proslavljenog bošnjačkog pisca Alije Isakovića i posebno potencira:
"Danas, bilo koji evropski narod bi se ponosio takvim djelom. Poslije 'Hodoljublja' došla je 'Hasanaginca' kao djelo kojem se Gete divio. Pa je onda došla antologija bošnjačke, bosanske pa onda bošnjačke književnosti gdje je Alija izvukao dotada pisce kao što su Ahmet Muratbegović, naprimjer, o kojem se nije smjelo govoriti gdje je Musa Ćazim Ćatić, gdje je masa ljudi koji su bili, da kažemo, proskribovani samo zato što jesu to što su bili.
Nakon toga dolazi taj Bošnjački sabor 1993. na kojem je, mislim, odigrao jednu ulogu na koju trebamo biti ponosni ustvari svi. Tada smo pristali da ime i zvanično promijenimo. Jer je uvijek bilo pitanje, jesmo li muslimani s malim m, s velikim m. Ne možemo mi biti pravopisna greška", poentira profesorica Kečo-Isaković i dodaje poseban kuriozitet:
"Dakle, postojali su ti međaši koji nam daju pravo da danas ovu Bosnu baštinimo sa svim svojim historijskim dokazima. Na kraju je Alijino izdanje 'Rječnika bosanskog jezika', odnosno 'Rječnika karakteristične leksike', u kojoj pokazuje da je de facto rječnik Vuka Karadžića nastao de facto kao rječnik bošnjačkog naroda. S ovih prostora, nakon Berlinskog kongresa, nakon dogovora je uzeto da su ovi prostori upravo taj susret jezika sa svim specifičnostima koje nosi naš jezik. Evo, još i dan danas je upitno da li naša djeca u nekim dijelovima naše države mogu da napišu da govore jezikom kojim govore. I mi znamo kroz šta sve još uvijek prolazimo", naglašava profesorica Kećo-Isaković.
Profesorica Zlatar je osoba koja je život posvetila izučavanju važnih ljudi u historiji Bosne i Hercegovine među kojima posebno, možda temeljno mjesto zauzima Gazi Husrev-beg.
"Kada pričamo o značajnim ličnostima iz naše prošlosti, onda je ime Gazi Husrev-bega nezaobilazno. On je zaista jedna od veoma značajnih ličnosti. Bio je bosanski sandžak-beg tri puta. Bio je dva puta smederevski sandžak-beg. Bio je veliki vojskovođa Osmanskog carstva, ali je najviše upamćen po onome što je ostavio u Sarajevu. On je svojim vakufom doprinio da Sarajevo u prvoj polovini 16. stoljeća bude jedan od najljepših gradova na Balkanu. On je svoj vakuf osnovao s tri Vakufname iz 1531. i 1537. godine. Svojim vakufom je osnovao čitav kompleks građevina. Najvažniji objekat tog velikog kompleksa je džamija, koja i danas predstavlja za mene najznačajniju džamiju u Sarajevu i koja je odigrala značajnu ulogu u vjerskom, duhovnom i kulturnom životu kroz prošlost. U haremu džamije je napravio i mekteb, česme i šadrvan i dva turbeta u kojem je za života odredio da se on tu ukopa, jer je izgleda kad je došao 1521. u Sarajevo, zavolio ovaj grad. Do svog turbeta je odredio da se podigne i turbe za njegovog najbližeg saradnika Murat-bega Tardića, koji je ujedno bio i mutevelija njegovog bogatog vakufa. Uz džamiju je kasnije podignuta i sahat-kula. Preko puta džamije, medresa, hanikah i biblioteka. Hanikah je pripadao redu halvetija, čiji je sljedbenik bio i sam gazdnik Husrev-beg. Zatim veoma značajnu ulogu je odigrao u privrednom razvoju Sarajeva, podigavši veliki, bezistan i impozantnu građevinu, dugačku 109 metara, koja i danas služi kao trgovački objekt. A do bezistana najveći karavan-saraj tada u Bosni, u čijoj izgradnji su učestvovali i dubrovački majstori, a kasnije tu je odsjedali i dubrovački i mletački trgovci. Međutim, nažalost, izgorio je 1879. I danas se vide samo njegove ruševine u bašči hotela Evrope. Veoma značajnu ulogu objekti Gazi Husrev-bega odigrali su i u privrednom životu Sarajeva. Podigao je i nekoliko hanova, od kojih je najpoznatiji Morića-han, nazvan po čuvenim Morićima u pjesmama opjevanim. Zatim preko 200 dućana u sarajevskoj čaršiji, od kojih 60 jedan do drugog u Saračima", navodi profesorica Zlatar samo neke od zgrada i institucija koje je podigao i postavio za svog života Gazi Husrev-beg, čiji je vakuf jedini preživio sve ovo vrijeme i danas postoji u Sarajevu, a bilo je preko stotinu različitih vakufa u njegovoj historiji.
Posebno je mjesto Gazi Husrev-beg, prema mišljenju profesorice Zlatar, ostavio u odnosu na poštovanje i promociju nauke:
"Gazi Husrev-beg nije samo širio granice carstva, širio je i granice znanja. To je zaista nevjerovatno jer, zapravo, oni koji su ovdje dolazili prosto su morali poštovati jer je poštovanje vrijedno bilo. Oni imaju izuzetno dobre veze, posebno sa Dubrovčanima. Čim je prvi put izabran za bosanskog namjesnika, oni su odmah došli da mu se poklone i uruče posebne darove. On je naravno uzvratio njima. Oni su učestvovali u izgradnji njegovih zadužbina.
Ljekari dubrovački su često dolazili po potrebi itd. Tako da je on, naravno, svojim osnivanjem medrese, hanikaha i biblioteke učinio mnogo za kulturni život Sarajeva. Oni su od kojih imamo i danas izuzetne koristi. Dovoljno je samo spomenuti Gazi Husrev-begovu biblioteku, koja danas ima sigurno najznačajniju zbirku rukopisa koji postoje na Balkanu", napominje svestranost zadužbine Gazi Husrev-bega, profesorica Zlatar.
Prisjećajući se jednog od svojih susreta s rahmetli Alijom Isakovićem, u najtežim trenucima po našu zemlju, u ljeto 1993, profesor Kadrić je ispričao sljedeće:
"Ja sam imao tu čast da uoči samog održavanja Bošnjačkog sabora, tada u svojstvu savjetnika resul-uleme Mustafe-efendije Cerića, prisustvujem jednom sastanku u Predsjedništvu. Kod rahmetli Alije Izetbegovića. I pošto je bio rat, mi smo dobili taj poziv, da mi tamo prisustvujemo.
Nismo zapravo znali, nit se to moglo, nit se govorilo, ni šta je povod, ni šta je tema razgovora. I kad smo ušli u zgradu Predsjedništva, to je '93. sumorna, jedna godina teška, bez struje, bez ničega, je bila tamo jedna sumorna atmosfera. Predsjednik je bio u jednoj posebnoj prostoriji, jedna samo žarulja svijetlila, ono polumrak, to je bilo neko jacijsko vrijeme tamo. I ulazimo u tu prostoriju i za stolom tamo zatičemo Aliju Izetbegovića i rahmetli Aliju Isakovića. Njih je dvojica, jedan naspram drugog, sjede za stolom. I kako smo mi ušli u prostoriju, oni su obojica se zašutjeli, ništa nisu govorili i samo nam je Alija Izetbegović pokazao da sjednemo i rekao da nećemo otvarati nikakav razgovor. Trebao je doći Muhamed Filipović, zvali su ga Tunjo, trebao bi još Tunjo doći. I na tom sastanku uoči samog Bošnjačkog sabor, zapravo, dogovorimo to kako taj sutra sabor treba da proteče, kakve odluke, te prilike, sve detalje. Alija Isaković je tada na tom saboru održao onaj svoj historijski govor, kojeg sam ja imao poslije priliku kroz medije opet 2–3, puta čitati. I sam sam ga ja jednom objavio. To je taj historijski govor koji treba svaki naš Bošnjak da pročita i da zapamti. Na tako malom prostoru i s tako malo riječi, ali toliko puno kaže ono da ga zaista treba stalno iščitavati i stalno podsjećati našu omladinu", prisjeća se profesor Kadić.
Pogledajte cijeli razgovor i uživajte u bogatstvu znanja, sjećanja i autentičnih prisjećanja o velikim ljudima našeg naroda koji nam daju snagu i ohrabrenje da i dalje živimo dostojni njih i samih sebe.
