Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila je 23. maja 2024. godine, nakon rasprave i prethodnih usklađivanja teksta, Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Članstvo u UN-u imaju 193 države. Za donošenje Rezolucije glasale su 84 države, 19 država je glasalo protiv a 68 zemalja ostalo je suzdržano. Rezoluciju o Srebrenici pokrenule su Njemačka i Ruanda 18. marta 2024. godine.

Uz ove dvije države, rezoluciju je sponzoriralo još 39 zemalja. Činjenica da su sponzori rezolucije bile neke od najmoćnijih zemalja Evrope i svijeta, članice grupe G7, poput Sjedinjenih Američkih Država, Francuske i Italije, na početku je ulijevalo nadu da će Rezolucija biti i usvojena. Od balkanskih zemalja Rezoluciju su podržale (kosponzorirale) Hrvatska, Slovenija i Sjeverna Makedonija. Crna Gora je glasala pozitivno, ali tek nakon što je prethodno insistirala na amandmanima kako bi tekst Rezolucije mogao dobiti podršku i konsenzus vladajuće nomeklature u Podgorici.

Generalna skupština UN-a usvajanjem ove Rezolucije učinila je službenim 11. juli kao Međunarodni dan sjećanja i komemoracije genocida u Srebrenici.

Rezolucija je izazvala različite reakcije i polemike u javnosti, posebno u Bosni i Hercegovini i na Zapadnom Balkanu ali i općenito u svijetu. Srbija i vlasti u bosanskohercegovačkom entitetu Republika srpska, i njihovi prijatelji u svijetu, uključujući Rusku Federaciju, Narodnu Republiku Kinu ali i Mađarsku, jedinu članicu Evropske unije koja je glasala protiv, osudili su Rezoluciju, smatrajući je “politiziranom”, pritom ustvrdivši kako njeno usvajanje i implementacija mogu pogoršati ionako zaoštrene odnose i prouzrokovati dodatne međuetničke tenzije u Bosni i Hercegovinu i na Balkanu.

Rezolucijom se osuđuje svako negiranje genocida u Srebrenici kao historijskog događaja i postupci koji veličaju osuđene za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i zločine genocide. Rezolucijom se od generalnog sekretara UN-a traži da uspostavi program pod nazivom “Genocid u Srebrenici i Ujedinjene nacije” u cilju promoviranja i jačanja svijesti o genocidu, uključujući i konkretne praktične korale i aktivnosti vezane za pripremu obilježavanja tridesete godišnjice Genocida 2025. godine.

Treba istači da je jasno navedeno da Rezolucija nije uperena ni protiv koje države per se, pa ni protiv Srbije, već protiv počinilaca genocida. Rečeno je također da bi, da kojim slučajem rezolucija nije usvojena, svijetu bila poslana pogrešna i negativna poruka. Bila bi to relativizacija genocida i na neki način zeleno svijetlo za nove zločine.



PARTIKULARNI INTERESI IZNAD SVEGA

Srbija i vlasti RS-a smatraju da je Rezolucija usmjerena protiv srpskog naroda i zbog toga je Srbija uložila velike diplomatske napore i znatna materijalna sredstva da spriječi njeno usvajanje ili da makar reducira broj zemalja koje će glasati za Rezoluciju. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić pokušao je uvjeriti predstavnike zemalja članica UN-a kako se on već davno poklonio žrtvama i položio cvijeće na spomen obilježje u Potočarima za sve ubijene Bošnjake, nakon čega je uputio poziv prisutnim da glasaju protiv Rezolucije, sugerirajući da njeno donošenje nema svrhe, budući da je individualna pravna odgovornost već izrečena kroz optužnice i osuđujuće presude. Pokušao je uvjeriti svijet da Rezolucija neće donijeti pomirenje te je kritizirao Njemačku za odsustvo transparentnosti u pripremi Rezolucije, čiji je tekst, kako je rekao, napisan u tajnosti.

Argumenti srbijanskog predsjednika bili su zapravo bazirani na povijesnoj interpretaciji položaja Srbije i srpskog naroda u dva svjetska i kako se na njih gleda iz vizure Beograda. Dakle, standardno naslanjanje na srbijansku navodnu antifašističku tradiciju tokom Drugog svjetskog rata, iako je općepoznata činjenica da je Nedićev kvislinški profašistički režim u Beogradu imao podršku velikog dijela srbijanske političke elite. Vučić je, također, prijetio kako će usvajanje Rezolucije “otvoriti Pandorinu kutiju” i potaknuti druge države koje se suočavaju s desetinama sličnih rezolucija koje bi mogle biti predložene u budućnosti.

Predstavnik Narodne Republike Kine, koji je tragediju koja se dogodila u Srebrenici nazvao “žalosnom”, najavio je bio da će njegova zemlja glasati protiv rezolucije. Kina je tekst Rezolucije nazvala kontroverznim te kazala da ishitreno glasanje o tekstu oko kojeg postoji veliko neslaganje nije u skladu s duhom pomirenja u Bosni i Hercegovini.

Zanimljiva je bila argumentacija predstavnika nekih afričkih zemalja, koje su i same kroz svoju kolonijalnu povijest bile žrtve genocida, poput Namibije, koja je u glasanju bila suzdržana. Argument ove države bio je da “žele razgovarati o genocidu na sveobuhvatan i iskren način”. Namibijski predstavnik u Generalnoj skupštini UN-a naveo je kako se u svijetu koriste dvostruki standardi koji, kako je rečeno, postaju norma na globalnom planu, “ono što čine neprijatelji moćnih zemalja označava se kao genocid, dok zločini koje istovremeno čine ‘naši saveznici’ (savezni zapada) nisu genocid”. Ono što se dogodilo u Srebrenici, Ruandi i Njemačkoj s Holokaustom je bio genocide, kao i ono što se danas dešava u Gazi, podsjetivši da je ono što se dogodilo u Namibiji između 1904. i 1908. priznato kao prvi genocid u dvadesetom stoljeću. Naravno, zločine u Namibiji počinili su njemački kolonizatori.

Na sličan način, Ujedinjeni Arapski Emirati, osuđujući pokušaje negiranja ili minimiziranja genocida od strane Srbije, ipak su ostali suzdržani, pozivajući se na potencijalni destabilizirajući efekt Rezolucije. UAE je bio suzdržan navodeći kao razlog ozbiljne nedoumice u pogledu vremena iniciranja Rezolucije i procesa njenog formuliranja. Argumentacija Abu Dhabija bila je u skladu sa srpskom agendom i na fonu da je proces i tekst same Rezolucije navodno politiziran. Mir na Balkanu je krhak, napori da se riješe dugotrajni sporovi su u zastoju a međuetničke tenzije su u porastu, teza je kojom su se vodili prilikom glasanja.



KINESKE I DRUGE ANTIKOLONIJALNE VEZE

Među zemljama koje su glasale protiv rezolucije, kojih je nasreću bilo malo, pored dvije moćne sile, Rusije i Kine, bila je i komunistička i antiimperijalistička Kuba. Argumentacija Kube bila je bazirana na neslaganju sa zapadnom doktrinom ranije usvojenom u UN-u, a čiji je tipičan primjer odgovornost za zaštitu (responsibility to protect ili R2P doktrina). Jedan od arhitekata R2P doktrine UN-a je Gareth Evans, bivši dugogodišnji šef australske diplomacije, laburistički lider i dugogodišnji šef Međunarodne krizne grupe (ICG). Na bazi ove doktrine izvršena je NATO intervencija protiv Gadafijevog režima u Libiji 2011. godine za što je glasala i Rusija, koja je kasnije tvrdila da je prevarena i da ne bi odobrila svrgavanje libijskog režima da je znala da će se to desiti “na prevaru”. Ovaj je događaj bio prekretnica i mogao bi se smatrati vododjelnicom i momentum kraja američke globalne liberalne hegemonije i početka ruskog otklona od zapada, što je svojevrstan i početak kraja američkog unipolarnog hegemonizma i globalne dominacije te početak zamaha otvorenih zahtjeva za kreiranje multipolarnog poretka. Za vojne intervencije tipa Libije, prema kubanskim argumentima, nije bilo konsenzusa u Generalnoj skupštini UN-a, a intervencijama se manipuliralo iz političkih razloga, pri čemu je suverenitet država bio ugrožen, suprotno principima Povelje Ujedinjenih nacija. Kuba je tvrdila da geopolitičke ambicije ne bi trebale ugrožavati regionalnu političku sigurnost.

Argumenti afričkih zemalja poput Namibije, Angole, Nigerije, iako su te zemlje bile suzdržane, slični su argumentima nekih zemalja koje su glasale protiv Rezolucije, kao što je Kuba. Nigerija je ostala suzdržana iako je riječ o jednoj od najznačajnijih zemalja u Africi, velikoj većinski muslimanskoj državi i, praktično, afričkoj velesili. Njena suzdržanost teško je razumljiva. Međutim, s obzirom na to da je Nigerija multireligijska država s ozbiljnim međuvjerskim i međuetničkim latentnim sukobima, kao i s dugogodišnjim iskustvom djelovanja separatističkih pokreta nakon dekolonizacije (Biafra) koji su utihnuli i koji su stabilizirani, očito je da ova država, iako članica OIC-a, nije željela antagonizirati svoje susjede, posebno nekolicinu zemalja članica regionalne asocijacije ECOWAS u Zapadnom dijelu Afrike. To su države koje su odskora došle pod kontrolu pučista i okrenule leđa francuskim i američkim snagama, ne žele ih više vidjeti u svom dijelu Afrike a njihovo prisustvo smatraju novim oblikom zapadnog neokolonijalizma u Africi. Riječ je o Maliju i Burkini Faso, zemljama koje su u novije vrijeme pale pod utjecaj Rusije koja se pokušava pozicionirati u Zapadnoj Africi kao zaštitnik od terorizma a u namjeri da kapitalizira resurse zapadne Afrike, podržavajući antizapadne vojne pučeve. Vijeće sigurnosti UN-a ne priznaje svrgavanje predsjednika Bazouma u Nigeru i to se reflektira i na poziciju ove zemlje u UN-u (iako je Niger glasao za Rezoluciju), gdje su se obje strane dugo sukobljavale u nastojanju da osiguraju svog predstavnika u UN-u. Ove tri zemlje prijete izlaskom iz ECOWAS-a, čiji je Nigerija praktično neformalni lider kao najjača i najveća sila, tako da je Nigerija radije ostala suzdržana nego otvoreno stala na stranu Rezolucije, koja je zbog njenih inicijatora i sponzora percipirana kao zapadni projekt, bez obzira na činjenicu da je među njima i Ruanda.

DR Congo, koji je u političkom ali i vojnom sukobu niskog intenziteta s Kigalijem, također nije stao na stranu Rezolucije. Rusija i Kina su u novije vrijeme ostvarile snažan utjecaj u Africi, Rusija u sigurnosnim i vojnom a Kina u finansijskom, trgovinskom i ekonomskom domenu. Stoga se utjecaj ovih dviju sila u Africi neminovno reflektirao i na glasanje afričkih zemalja o Rezoluciji. Zanimljiva je i pozicija Mynamara (Burma) koja je glasala za Rezoluciju. Vojna hunta je nakon državnog udara pokušala smijeniti ambasadora u UN-u, ali u tome nije uspjela, i ovu zemlju i danas u UN-u zvanično predstavlja diplomat kojeg je imenovala ranija prodemokratska civilna vlast.



NEKI SU SUMNJALI U IRAN

Poseban interes bio je za glasanje Irana, s obzirom na iransku vanjsku politiku, koja se, posebno od dolaska na vlast nedavno tragično preminulog predsjednika Ebrahima Raisija, zasnivala na zaokretu ka istoku. To podrazumijeva stratešku saradnju Irana s Rusijom i Kinom, kičmom budućeg multipolarnog poretka, i ozbiljan otklon od Zapada. Budući da su se napori za oživljavanje nuklearnog sporazuma (JCPOA) pokazali neuspješnim zbog Bidenove neodlučne i licemjerne politike diktirane od Izraela i zbog nedostatka slobode strateškog odlučivanja evropskih zemalja, koje se nisu usudile ispoštovati svoje obaveze u strahu od američke odmazde, neki su se nadali da bi Iran mogao biti suzdržan kako ne bi antagonizirao Rusiju i Kinu. Naravno, takva očekivanja bila su bazirana na površnim analizama i dubokom nepoznavanju iranske vanjske politike te vrijednostima i principima na kojim je ona utemeljena.

Naime, pored velikih sila, rijetke su stvarne suverene zemlje danas u svijetu. Iran i Indija su možda najbolji primjeri suverenih država koje svoje odluke donose isključivo na bazi vlastitih i precizno definiranih principa. Stoga, bilo je suludo očekivati da će Iran, država koja je konkretnom vojnom pomoći pomogla da cijela Bosna ne postane Srebrenica, ostati suzdržan. “Životi izgubljeni u Srebrenici posljedica su stravičnih zločina koje su počinili pojedinci. Međutim, oni su bili i žrtve politike moći i promašaja pojedinih zapadnih zemalja, uključujući i one koje su bile u formi mirovnih snaga u trenutku kada se dogodila ova tragedija.” Iran je izrazio žaljenje zbog dvostrukih standarda i selektivnosti koje su neke zemlje pokazale prema tragediji u Palestini i izrazio nadu da će Rezolucija o Srebrenici poslužiti kao podsjetnik na odgovornost Ujedinjenih naroda prema svakoj ubijenoj palestinskoj ženi, muškarcu i djetetu.

Predstavnici nekih drugih velikih muslimanskih zemalja su također povukli paralelu sa situacijom na okupiranoj palestinskoj teritoriji, npr. Indonezija. Međunarodna zajednica “prinuđena je da primjenjuje lekcije iz Srebrenice do danas, jer se pred našim očima odvija genocid u Gazi” i “ako postoji nešto što moramo naučiti iz Srebrenice, to je da odsustvo sprečavanja nije prihvatljiva opcija”. Konstatirajući da je delegacija Indonezije glasala za Rezoluciju, izraženo je žaljenje što se o tome mora glasati, a bilo bi bolje da je proces bio inkluzivniji i da je postignut konsenzus oko njenog sadržaja.

Iako je Rezolucija imala podršku SAD-a, iranskog rivala, Iran je pokazao istinsku nezavisnost, suverenitet i stav koji nemaju mnoge druge zemlje, koje su se ponijele proračunato i kalkulantski, bilo za šićar ili su pak demonstrirale servilnost svojim sponzorima, saveznicima i političkim gospodarima koje nisu željele naljutiti. Primjer takve države (iako ona nema nekog posebnog značaja ni za Bosnu i Hercegovinu ni za svijet) su Komori, muslimanska većinska država, arhipelag spram afričke istočne obale u Indijskom okeanu. Ova je država glasala protiv rezolucije, očigledno u suprotnosti s OIC-ovom odlukom nedavno usaglašenom na samitu u Gambiji. Nema sumnje da je ova minijaturna država uzorak kako ne treba glasati, ali zanimljivo je da je željela da se time dodvori Kini. Iran je velika i respektabilna država koja se ne libi odluke donositi suvereno, pa ako treba i suprotstaviti se Kini, iako je riječ o partnerima. Male države te hrabrosti nemaju a to je pravi test suverenosti.

Zanimljivo je da je kineski predsjednik Xi Jinping u januaru 2024. godine lično uputio čestitku Azaliju Assoumaniju povodom njegovog ponovnog izbora za predsjednika Unije Komorskih ostrva. Kineski lider istakao je da su Kina i Komori dobri prijatelji, partneri i prava braća koja gaje iskreno prijateljstvo i uzajamno povjerenje. Posljednjih godina odnosi između dvije zemlje naglo su se pozitivno razvili u različitim oblastima. Xi Jinping je rekao da pridaje veliku važnost razvoju odnosa Kine s Komorima i da je spreman raditi s predsjednikom Assoumanijem na podizanju bilateralnih odnosa na viši nivo, za veću dobrobit dva naroda. Ovo tipično kinesko diplomatsko laskanje, dokaz je da Kina Komore vidi tek kao potencijalnog saveznika u svom prodoru u Afriku ali i kao neku vrstu američkog otoka Diego Garcia u Indijskom okeanu u budućem potencijalnom nadmetanju s Washingtonom i New Delhijem.



“LOBIRANJE” DRUGIM SREDSTVIMA

Prema tome, glasanje o Rezoluciji o Genocidu u Srebrenici, posebno glasove protiv ili suzdržane, ne treba uopće pripisivati uspješnom lobiranju beogradskog režima, kako je to nedavno izjavio ambasador Bosne i Hercegovine u UN-u Zlatko Lagumdžija ili kako to tvrdi Emir Suljagić, direktor Memorijalnog Centra Potočari – Srebrenica. Iskrene namjere spomenutih ličnosti i njihove velike napore u uspješnom izglasavanju Rezolucije treba pohvaliti, kao i napor Denisa Bećirovića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Ali ne treba nepotrebno trošiti novac poreskih obveznika građana Bosne i Hercegovine na lobiranje po bilo kojem pojedinačnom projektu samo zato što to Srbija ili RS rade u Americi i u svijetu. To bi bilo nepotrebno rasipanje resursa i energije. Lobiranje vrše oni koji brane laž a ne istinu. Isplativije bi bilo više ulagati u strateška i naučna istraživanja ključnih aspekata međunarodnih odnosa, ali i više koristiti komparativne prednosti vjerske, kulturne, civilizacijske, obrazovne, sportske i drugih oblika suradnje, a ne gotovo nihilistički insistirati isključivo na ekonomskoj diplomaciji kao svetoj kravi ili zlatnom teletu ne vodeći računa koga će ubijati bosanske granate ili municija, ili pak insistirati na IT tehnologijama, vještačkoj inteligenciji i sl., zanemarujući humanističke nauke.

Ekonomija jeste važna, ali ekonomija nije jedini faktor i pokretač ljudske svijesti i motivacija za ljudsko ponašanje. Pogrešno je vjerovati da isključivo ekonomski motivi pokreću društvene procese. Izgradnja čvrstih diplomatskih odnosa sa što većim brojem zemalja, uključujući i islamske zemlje i one u Africi, Aziji, Južnoj Americi, koje su daleko od Evrope i Sjeverne Amerike i jačanju bosanskohercegovačke i bošnjačke dijaspore, dugoročno mogu imati višestruku korist za našu državu i narode u Bosni i Hercegovinu od lobiranja koje prizivaju naše političke perjanice.

Sve ozbiljne i važne arapske i muslimanske države glasale su za Rezoluciju. To su prije svega Iran, Pakistan, Saudijska Arabija, Katar, Irak, Turkiye, Egipat, Indonezija, Malezija. To znači da su Bosna i Hercegovina i Bošnjaci u tim državama omiljeni i cijenjeni kako od naroda tako i vlada. Na te se zemlje treba posebno fokusirati, a neke od njih smo zapostavili kako bismo se dodvorili onim muslimanskim državama koje su potpisale Abrahamski sporazum s Izraelom (Maroko, UAE, Bahrain, Sudan). Također smo se u novije vrijeme ulizivali Azerbejdžanu, koji se nije pokazao kao iskreni prijatelj. Kako bismo se dodvorili Evropskoj uniji, Washingtonu i Izraelu, zapostavili smo Iran, Irak i Katar a osuli smo drvlje i kamenje na one zemlje koje baštine islamske političke simpatije i vrijednosti da nas ne bi optužili za politički islam ili islamizam.

Posebno bismo trebali preispitati naš odnos prema Iranu. Ne bismo smjeli nasjedati propagandi Zapada i Izraela. Geopolitičke okolnosti, tektonske promjene moći i pomicanje ekonomskih silnica ide prema istoku. Ne bi bilo dobro zaboraviti činjenicu da Iran potajno vodi pregovore sa SAD-om u Omanu o raznim pitanjima, uključujući i o stabilizaciji i kreiranju novog sigurnosnog poretka u Zapadnoj Aziji. Iran će u tom dijelu svijeta, ali i šire, imati nezamjenjivu ulogu. Toga je posebno svjesna Indija, koja je uprkos protivljenju i prijetnji sankcijama Washingtona (koje Amerika vjerovatno nikad neće uvesti New Delhiju), preuzela upravu nad strateški značajnom dijelom iranske luke Chabahar, piše Stav.ba.

Šef indijske diplomatije Subramiam Jaishankar nedavno je izrekao važnu stvar: “People should not take a narrow view.” Odnosno: ne bi bilo pametno zauzimati uske i plitke poglede na svijet. Ovo se prije svega tiče indijskog pogleda na odnose s Iranom, državom strateški nezamjenjivom kako Indiji i Kini tako i Zapadu. Bez dobrih odnosa s Iranom ne može biti prosperiteta i stabilnog i sretnog novog svjetskog poretka. Čim prije to shvate i bosanskohercegovački političari, koji upravljaju diplomatijom ali i intelektualci koji im sufliraju, bit će im to poslije lakše sažvakati.

Vrijeme igra u korist Irana, a to će na kraju prihvatiti i Washington. Zapravo. možda već i jeste prihvatio.