Kulin ban sišao u Bosnu, pa se brže-bolje vratio na nebesa

Ovjenčan svijetlim oblacima. Prožet vječnim darovima. Uzdignut u neprolazna nebesa kojima nema ni kraja ni početka – nedodirljiv u svojoj neporočnoj čistoti i svojim nedokučivim namjerama – Kulin ban, nezaboravni vladar ove naše, na malom pedlju smještene, zemlje Bosne, svakome plijena i žrtve – sjedi na svome prijestolju, od Boga darovanom, i gleda, i sluša šta se to dešava dolje, ispod njegovih časnih stopala, na jednom svečano upriličenom zboru, koji običavaju zvati simpozijumom, a organizovanom ne povodom bilo koga, svakoga drolje i zamlate, nego baš njemu u čast, velevažnom gospodinu – Njemu! – banu bosanskom, Kulinu glavom i petom, duhu i pojavi njegovoj posvećenom.

Dvorana bijaše puna. Igla bi bila suvišak. Sve mudre glave, jedna do druge. Lusteri svijetle. Sve u svemu, sveta tišina. Za govornicom se smjenjuju pametne glave krcate znanjem. Svaka riječ je tačna i odmjerena. Pa ne radi li se o rodonačelniku Bosne, o onome bez koga ni nas ne bi bilo!
(Kulin, ne treba ni reći, pozorno sluša. Može li se kazati i da uživa?)
– Ban Kulin, ta svijetla i neugasiva tačka u tami naše toliko nezahvalne proš losti... Ban Kulin, onaj iz koga je izašlo, proisteklo sve naše... Bez njega... veliko je pitanje da li bismo znali i ko smo i šta smo, kao i šta ćemo da budemo... – pišti mala glava jednog akademika u Sali prepunoj istih takvih i sličnih glava.
(Kulin, naravno, uživa; nije baš znao da je bio, a i evo i sada je, upravo takav. Ali neka ljudi spoznaju: Historia est mater vitae, badava se ne kaže.)
– Ne govori se, gospodo, džabe: Za Kulina bana i dobrijeh dana... dopustite... – pišti jedan još sitnije glave, u ulici, čini mi se Sagrdžijinoj, sasvim na drugom mjestu, u Sali još svjetlijoj i svečanijoj, a na njoj, toj referentskoj glavi, i kosa, i nos, i oči, i uši, i usta, kao da su tutkalom prilijepljeni... – znači, mi, ispred sebe, ne samo prije nas, imamo nekoga na koga se možemo ugledati i osloniti.
(Kulin ban, po svemu velevažni, potiho se smješka na onom svom oblaku; čak i miče svojim nožnim prstima, u sjajnim sandalama, od neiskazivog zadovoljstva. To li je to!)
– Neće nama niko govoriti... – podobro pišti jedan magistar.
– Znamo mi dobro i predobro ko smo... – onaj prvi nije ni završio a upade mu u riječ ko bi znao ko li je, ali je pouzdano neko.

I sve se valja, i sve pjeni, diže se i spušta, tone i propinje: Kulin jeste! On je naša dika, nema druge!

A kad vidi da i škole, i bulevari, kulturno-umjetnička društva, mjesne zajednice, sportski klubovi i bend-sastavi, ko sve ne još, počeše prizivati njegovo ime i resiti se njime, on, velmoža, odluči da, s tog svog nedodirljivog oblaka-trona, iz svoje vječne nedosegnutosti lijepo siđe pravo na zemlju: na svoju zemljicu Bosnu, među Bosance koji toliko žude za njim. Pa kud puklo – da puklo!

* * *

I spuznu on, u svoj svojoj veličini, s onog svog oblaka, pravo... gdje drugdje nego u Bosnu; svoj svome, rodu rođenome.

* * *

Pred njim se pružio put, crna krepana i suha zmijurina, u nedogled; širok i nekako opasno gladak, ni slika onih prisnih staza kojima su gazili ljudi i stoka u njegovo vrijeme. A neke plehane spodobe samo jure li, jure. Niko da zamijeti, barem pogleda u njega – tog njihovog Kulina. “Jesi li ćorav, budalo?”, dreknu mu jedan iz te jedne kutije koja ga u munjevitoj brzini opasno okrznu. “Treba ih se čuvati, ovih točkastih zvjezdana”, zaključi on, naglo odskočivši.

“Šta li ona dvojica čine? Nije valjda, ne dao Bog”... jeknu iz Kulina, bana bo sanskog, nešto kao jauk, preklinjanju slično, kad spazi, na onoj istoj glatko uliza noj cesti, kako se dvojica krvnički šaketaju bez imalo milosti, dok odmah pokraj njih one dvije kante slupane izdišu baš k’o aždaha kad je pogodi koplje sv. Jurja. Učini mu se da panično uzviknu: “Nemojte braćo!”, a oni se samo osvrnuše pre ma njemu i siknuše: “Hoćeš li i ti!” Pobježe zatim dalje i dublje u jedan šljivik. Nedugo zatim, sad već sav ukaljan blatom po onoj svojoj svečanoj sjajnoj banskoj rizi, opet pokraj onog opasnog i pogibeljnog puta, ugleda pred sobom dva ženska čeljadeta – gotovo gola. Nisu gola, jesu gola, zavisi kako se uzme. Navikao da bude pristojan prema slabijem spolu – suprugama, sestrama, majka ma, prijateljicama – on im priđe. “Dobar dan”, učini mu se da promrsi. “Ja... i?”, one će obje uglas. “Same ste u ovoj pustopoljini, a odsvakle vreba opasnost... nezaštićene. A i noć se približava, a tako ste oskudno odjevene”, pokuša nešto da prozbori. Ne promaknu mu: usta i oči im, oprosti Bože, kao da su dvostruki, udvojeni, nekako bezdani, dobrano opasni i proždirući, pa pomisliš: mogu i pojesti.

Dolje, niz njih, ispod onih kratkih haljetaka, samo dlan krpice širokih, ne smjede ni pogledati. “A jesi li ti, stari, za jednu dobru, poštenu i temeljnu jeb...nu?”

Ne zna ni sam kako se poslije tih riječi – od kojih se srami svaka gramatika – stanio u jednom velikom gradu.

* * *

Taj grad, sav zamotan u guste zadahe prženog krvavog mesa sa žara, obavijen zagušujućim vazduhom ispunjenim do posljednjeg atoma isparenjima benzina iz nebrojenih vozila koja su prosto najahivala jedna na druge – da se našem poštenom Kulinu naviknutom na čist vazduh bosanskih planina, mučno dalo na povraćanje, a neprekidna buka s kraja na kraj bila tolika da mu se činilo kako je sav ovaj grad jedan grdni đavolski avan o čije dno neprekidno tuče kakva gigantska neumoljiva stupa – taj grad u koji je, kako vidimo, zabasao naš plemeniti junak, bio je opet priča za sebe.

Prosto se ne zna odakle bi se krenulo u opisu toga grada; kojim putem ispripovijedati barem ono najvažnije što je Kulin, naš ban bosanski, sišavši s onog nedodirljivog oblaka, sreo i ugledao u njemu.

Ali polahko, treba ići redom.

Prvo se on obreo na nekom ogromnom smetljištu, na kojem nema čega nije bilo. U slupanim kredencima, stolovima, komodama, sećijama gnjile, poluraspadnute mačke i psi. U truhlim dušecima životinjskih crijeva. Gomile kravljih očiju, krvavih, zgnječenih, čekale su na svakom koraku – kao da vapiju za nekim spasom. Nepodnošljiv zadah se uzdizao sve do crnog neba.

– Hej ti, jarane! Ko si ti? – ču iza sebe. – Kakva ti je to haljina? Gizdava, nema šta.

Bijahu dvojica.

Zamazani od onog grdnog smeća, kao da su napravljeni ni od čega drugog, već od njega.

Samo su im, iz zagušljive polutmine, očne kugle zvjerski sijevale; kao omađijani njome, ne trepćući su zurili u skupocjenu monduru pridošlice.

– Ja sam vam, draga braćo, glavom Kulin ban, vaš vladar bosanski. Davno živio, u dobra, stara vremena, kada je ova naša Bosna bila i jaka i bogata, znači i sretna.

– Da ti nisi slučajno onaj iz Međeđe? Onaj za koga se priča da je do kraja frcio?

– Nije, nisam, poštovani. Ja sam vam s Dvora. Ban, kralj, car, vladar vaš milostivi. Došao da...

– I baš vladar?! – u jedan glas će obojica, primičući mu se. – A ta svijetla haljina na tebi?...

– To je moj vladarski plašt. Znak mi je moći i mog gospodstva.

– A to što svijetli... nije li možda zlato?

Nije uspio ni da dovrši – “jeste, zlato je” – a već su ga one crne ruke ščepale i s njega strgle sjajni plašt, da se on, zatečen, spotakao i prostro se u jednu smrdljivu lokvu.

Ostade samo u nekoj bijeloj haljini; sreća da je imao nju, inače ostade ti naš ban, najvjerovatnije, onakav kakvog ga je majka na svijet donijela.

– Ban! Ban! Ban! Car! Car! Car! Iz Međeđe! – odjekivalo je iza one dvojice dok su bježali sa sjajnim plaštom između brda smrdljivog smeća.

* * *

Suton, poput jata malaksalih ptica, padao je po krovovima, krošnjama drveća, ulicama i ljudskim prilikama koje su žurile kroz tamu na sve strane, bubašvabama nalik.

Kud sada? Umor mu je težinom olova sišao do peta; glad burgijala stomakom; oči se sklapale; a onaj preostatak od haljine, užasno prljave, lepršao je na njemu na večernjem, sve ledenijem vjetru. Gdje li su sad oni akademici, koji su ga onako zdušno hvalili i u svome uzvišenom duhu onako vatreno prizivali? Da je – barem – do jednoga doći i da on sve objasni!

Crkva!!! odjednom mu sinu spasonosna misao. Duhovni hram, Božija kuća – tamo mora da bude spas, tamo je otjelotvoreni Hrist! – u njemu čisto nešto duboko zapjeva i osvijetli ga iznutra.

Ugleda jednu, toranj s krstom na vrhu dizao joj se u magleno nebo. Tamo! I, bazajući između mračnih prilika, gomila kanti za smeće i, spašavajući se kako je znao i umio od onih prijetećih metalnih čudovišta, čije su užagrene oči prijetile i prestravljivale – evo ga pred jednom crkvom. Konačno! Ovdje će se sve razbistriti i objasniti: Duh sveti je svemoćan!

Ali – aja! – masivna vrata, s ogromnim čavlima zakovanim u njima, bijahu zatvorena, pomisli: zabravljenija nego vrata nebeska pred grešnicima ove suzne doline.

A uz njih, on ugleda prizor zbog koga posumnja u svoj, inače zdrav očinji vid. Dvoje, muško i žensko, bijahu u takvom ljubavnom stavu da jednostavno ne povjeruješ. Zar se ovako razapinju grešnici na vratima crkvenim?! Apage satanas! iz jadnog Kulina, bogumila ili katolika, svejedno, pisnu glas sličan glasu prepadnutog djeteta.
* * *

Odjednom je ugazio – u lokvu krvi. Crne od mraka a crvene pod bliještećim svjetlima koja su strijeljala sa svih strana. Prestravljen, povuče nogu; bijaše kasno jer sva banska sandala bila mu je već oblijepljena ljepljivom ljudskom tečnošću. Sav se strese. Zatim se ukoči spazivši onoga iz koga je isticala ta krv. Tijelo je ležalo na mokroj kaldrmi, a ogroman nož je stršio iz grudi koje su se sve sporije dizale i spuštale, očito u predsmrtnom ropcu. Topot koraka, svakako onih koji su to učinili, gubio se u dubini sve daljih ulica.

* * *

Nekako mu se desi te zabasa – to mu je najmanje trebalo, kasnije je zaključio – pravo među nekakvu bratiju mumlavih glasova, oštrih, prijetećih gestikulacija i siktavih jezika, među kojima, odmah primijeti, svi prisutni, obraćajući se jedni drugima strogo držahu okrenuta leđa; kao da se plaše, pitao se Kulin, da se ne zaraze međusobno kakvom opasnom boleštinom. No svi su govorili uglas i glasno i, ne promaknu mu, prijeteći; činilo se da ne čuju jedni druge – pa i ne vide, pomisli Kulin, ništa ne shvatajući.

Razabra samo dvije stvari: njihova imena, možda i nadimke, kojima su se oni prozivali, i dozivali u malenoj prostoriji ispunjenoj duhanskim dimom; ne promače mu ni natpis koji je svjetlucao iznad ulaza ovog doma u koji je imao sretnu ili nesretnu priliku da upadne: Dom pisaca.

Imena im bijahu (može bit’ i nadimci): “Vječnik”, “Sidro”, “Nepopravljivi”, “Klasik”, “Genije na smetljištu”, “Transcendentalac”, “Jesenjin”, “Tom Džons”, “Kiklop”, “(H)omer”, i tako dalje, i tako bliže; sve nije mogao da zapamti. Sve u svemu, svejedno; važno je da mu je ipak uspjelo da razabere, koliko-toliko o čemu je bila riječ na datom, posve razobručenom skupu, kako je pomislio, onih odabranih, onih koji bi trebali i morali da budu dika, nada, svijest ovog naroda bosanskog, za kojeg se ne može reći da nije potekao (i) od njega, dičnog Kulina, uz to bana, uz to bošnjačkog, uz to dobrog, plemenitog i u trajnu uspomenu, kao u stijenu, uklesanog djelima svojim.

“Vječnik”: “Kao što moje ime i govori, ljutio se neko, ne ljutio, ja ću samo, i nikako drugačije nego o Vječnosti. Nemoj se ti tamo smijati! Vječnost, to smo mi, ja, ti, onaj tamo – nemoj da se kliberiš tim svojim krivim ustima! Znači, Vječnost, ističem da je ja – ja! – pišem i izgovaram, uvijek, velikim slovom. I da nije Nje, te vječne Vječnosti, bogami ne bi, sigurno, bilo ni nas, koliko god nas i kad god nas ima. I mrtvi su vječni! Vječniji pouzdano nego živi – evo kao mi ovdje. Samo momenat... samo momenat, kolega, nemoj mi skakati u usta... Sad ćeš čuti...

(Graja, smijeh, uzvici: “Ostavi ti sebi tu svoju vječnost s do neba velikim slovom!”)

“Sidro”: “Dobro, čovjek je, kolege, malo metafizički predisponiran, to je njegovo pravo, i moramo ga razumjeti. To je nama Bosancima u krvi: kapati nad vječnošću. Valjda, ko posumnja u ovaj tu život, taj mora da pronađe neki otklon, kakvu-takvu nadoknadu, jebi ga. (Zvižduci, uzvici: “Uaaa!”) Ja opet mislim, dozvolite, potpuno drugačije: sve je Ovdje i Sada (ja njih, eto, pišem velikim slovom – Ovdje i Sada). Neće ispasti, nadam se, previše vulgarno, ako kažem onu prostonarodnu – a mi stvaramo za narod, zar ne? – u se, na se i poda se. (“Ti baš samo “poda se”, neko izbaci iz zadnjih redova) Polahko, polahko. Nek’ mi neko kaže da nije tako. A literatura, kao literatura, nije, usuđujem se reći, nije, i ne smije da bude ništa drugo već – natura!

(Dobro... dosta! Znamo mi dobro to tvoje. Ti i pišeš najviše se osvrćući na polusvijet taksista, kurvi, kelnera i, da ne kažem”...)

“Neponovljivi”: “Evo... samo bih”...

Taman je on namjeravao da zausti, kad nešto pade, gromko se razbi, graja se diže do neba, odnosno do plafona, žutog ljutog nikotina, prozori zadrhtaše, samo što se rasprsnuše, moguće uslijed prevelikog unutrašnjeg “duhovnog” pritiska – i naš ti se dobri Kulin – posve smušen i raspamećen, no jednako noseći u svojoj poštenoj dobrobošnjačkoj duši svoju nepomućenu vjeru u Pismo i Evangelije, taj duhovni kristal pismenosti i dobrote (koje bi morao da slijedi svaki onaj koji se usudi mašiti pera, kao ovi ovdje) – nađe, blijed poput stijene, dok ga je preplavljivao onaj beskrvni natpis – reklama napolju: DOM PISACA. Lažem: dva su se prva slova u obje riječi, ko zna zašto, utrnula, pa je ostalo samo krnje: OM ISACA.

Niko se od ovih gore nije ni osvrnuo na njega – bili su toliko puni sebe.

* * *

Nije mu bilo druge – tražio je makar jednog od onih akademika. Ili oni, ili niko! Samo neka kažu, neka objasne: ko je on i zašto je, s onog svog oblaka, tj. iz slavne i nezaboravne prošlosti “ove naše Bosne, ove plemenite”, došao ponovo svojim “dobrim Bošnjanima”. Dovoljno je, barem toliko, da izdvoje jedan dio, ma i najmanji, iz svojih naučnih citata. Da ga prepoznaju, da ga saslušaju, da on čuje njihovo mišljenje, da se ubijede kako on, njihov Kulin, misli na njih i brine o njima i da je, i poslije toliko vijekova, evo s njima, da im, koliko može – a može! – pomogne u svim nesrećama historije koja ih, kako se zna, nije nimalo mazila ni štedjela.

Ali kako, u ovolikoj strci i ovom nerazlučivom mraku, u ovoj, (još goroj od one stare) babilonskoj zbrci i pometnji – kako, dakle, dospjeti do Akademika? Ma kakav da je; jer svaki može da pomogne u ovoj zbilja nezavidnoj situaciji.

* * *

I batrgajući se od neiskazivog umora i očaja koji ga je dovodio do same ivice izdržljivosti, s onom svojom banskom sandalom na nozi, na kojoj se krv počela pretvarati u gustu, ljepljivu smolu, naš ti se Kulin – jednako uporan da kako-ta- ko, kao posljednji spas pronađe trag neznanom Akademiku, obrete pred jednom velikom palačom tamnih prozora i prijeteći tihom. Čisto mu se zamanta kad baci pogled gore, do vrha zdanja pred kojim se osjeti tako sićušan, kao ništavni mrav. “Šta li predstavlja ova zgradurina, ovolika i ovakva? A prazna!” obrati se jednom stvorenju koje se zadesi pokraj njega; činilo mu se, bila je starica koja već uveliko šuruje sa smrću, kako se to, ne bez zlobe, zna reći.

– Ova ti je zgrada, lijepi moj gospodine u tako zamazanoj spavaćici (možda si iz Jagomira? ali to je tvoja briga) i tako ulijepljenim, ko zna čime, sandalama, ...ona ti je, da ne duljim i ne vrdam, ma ko da si, briga me, ionako mi nije još dugo ostalo... ona je gola laž, lopovluk koga nije bilo nikad do sada, opačina, kurvaluk, kriminal, zlo nad zlima, Sotonino djelo, nešto što ne samo da bi trebalo srušiti, sve one što su u njoj rastjerati, nego i zemlju ispod tog razbojničkog gnijezda duboko preorati, nečisto sjeme im zatrti... tim političarima! narodnim predstavnicima! parlamentarcima! đavoljim diskutantima!... I baba, sve više urastajući u gusti mrak, tonući, nestajući u njemu, jetko, kao s drugog svijeta, nasmija se pred zapanjenim Kulinom: smijehom Nečastivog. I nestade je – kao da je u onome svom bijesu i muci sama sebe, poput akrepa, uništila, progutala.

* * *

Akademik? – nekoliko mladića s nekakvim špricama koje su, malo-malo, zabadali krvnički sebi u podlakticu, svakog časa potežući nešto iz nekih raznobojnih flašica, očiju od kojih su ostale prazne rupe koje nigdje ne gledaju – ta grupica spodoba samo pokaza Kulinu: Akademik je, molim lijepo, tamo.

Evo spasa! Tu je razrješenje. Konačno!

* * *

Malo je falilo pa da Kulin, na jednom bunjištu, ne nagazi pravo – na Akademika. Po svemu, čovjek je bio, izgleda, u dubokoj nesvijesti. Možda je i mrtav? Ali, nije, jer je iz njega nešto soptalo, krkljalo, mijaukalo, režalo, što je sve, i pored svega, odavalo znak života, barem nije bila smrt. Akademik? Kakav li je sad ovo Akademik? A titula? A intelektualno dostojanstvo? Pa društveni položaj i prestiž? Nije li u pitanju nekakva okrutna igra?

– Akademiče! Akademiče!... Oni momci me poslaše... kažu: tamo je... Akademiče! Šta ti je? probudi se makar na trenutak... Da ti vidim lice, čujem glas.

Stenjanje. Hropac. Mrtvilo. Beznadežnost. Mrak natopljen ko zna čime. Tišina i bez vrata i bez prozora – bezdani muk.

Spusti lagano ruku na ono što bi trebalo da bude čovjekovo tijelo. – Ja sam Kulin. Kulin-ban. Bosanski vladar. Sjeti se: govorio si tako lijepo o meni i o mome vremenu na onom simpozijumu. Došao sam... da se vidimo...da se dogovorimo...da se prepoznamo... pa i osvijestimo... imamo mi itekako prošlost, a i budućnost, zar nije tako, moj dragi Akademiče?... Samo si nešto...

Čovjek je, nema sumnje, bio još živ, ali nekako mrtviji nego da je, božemeoprosti, mrtav.

Sve je bilo badava.

Dozvati Akademika bijaše nemoguće.

– Šta je s njime? S Akademikom? Pa kako je on Akademik, onakav, draga moja djeco? – pokuša Kulin da upita one mladiće iz sjene. Ne dobi nikakav odgovor, jer su se oni bili srušili i unakrst povaljali jedni preko drugih (šprice i flaše bile su razbacane naokolo); jedino jedan između njih, još pri svijesti, promrlja u pravcu Kulinovih ušiju:

– Tako ga mi, raja, zovemo. Inače je on jedan pijanac, beskućnik. Dobričak. Voli on taj nadimak. U ratu je izgubio sina i kćer... Pije ne bi li se riješio života. Ovdje je bio rat svih protiv svih... Bebe su ubijane, žene silovane, sakatih, i onih bez nogu, i onih bez ruku, kao i onih s njima, toliko je da im se broja ne zna.

Akademik je u pravu; on je legenda: umrijeti treba, moj čudni jarane – padajući u san bez svijesti, završi svoje mrmorenje onaj sa zemlje.

* * *

Jutro. Osvit kad golubovi guguću a u vazduhu se osjeti umor i miris peciva iz sporednih ulica.

Ne vjerujući potpuno da je on još on – Kulin-ban bosanski – naš junak, koji nam pomože da ispričamo ovu neobičnu priču, ispunjen sve do svoje ruse kose nečim što se riječju teško može kazati, Kulin tužniji od tuge, očajniji od očaja, samlji od svake samoće, baci jedan dug, dug pogled na sve ono što posljednji put napušta, zauvijek se opraštajući, Kulin visokorodni, nezaboravni sa svoje dobrote i mudrosti, što i u neizbrisiva slova knjiga se utisnuše – zakorači svojom banskom nogom, iz koje odmah isteče sav umor, i užas, i tuga – sad već gore, u svjetlost, prema oblacima što su tako spasonosno i obećavajuće svjetlucali iznad planina, pruženih u nedogled, njegove drage Bosne.