Prošlo je 29 godina od genocida u Srebrenici, jednog od najvećih zločina koje čovječanstvo pamti.
Ni nakon toliko godina sve žrtve nisu pronašle svoj konačni smiraj.
Kosti razbacane po masovnim grobnicama širom BiH, ali i regije pričaju priču o zlu koje je počinjeno 1995. godine.
Na kolektivnoj dženazi ove godine bit će ukopani posmrtni ostaci 14 osoba.
Najmlađa žrtva koja će biti ukopana ove godine je sedamnaestogodišnji Beriz (Omera) Mujić, rođen 1978. godine u Zvorniku.
Njegovi posmrtni ostaci su pronađeni 28 godina nakon njegove smrti, ekshumirani su tek prošle godine, u maju 2023. godine. Bit će ukopan uz svoga brata Hazima koji je ukopan 2013. godine. U genocidu je ubijen i njihov otac Omer.
- Ove godine će zajedno biti ukopani braća Efendić - Hasib i Ćamil. Njihovi posmrtni ostaci ekshumirani su iz različitih grobnica na području Srebrenice, Kula i Potočara i to 2011. i 2006. godine. Oni će konačan smiraj ove godine naći uz svog trećeg brata Edhema koji je u Potočarima ukopan 2007. godine - rekla je Emza Fazlić, glasnogovornica Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine.
Prisjetili smo se razgovora koji je ekipa Hayata vodila sa Amorom Mašovićem, tadašnim predsjednikom Komisije za traženje nestalih u FBiH prije 15 godina.
Njegova svjedočanstva, jako emotivna i potresna, govore o surovosti koju je ljudska ruka sposobna počiniti.
U vrijeme kada je ovaj intervju sniman, od genocida u Srebrenici prošlo je 14 godina.
Mašović je pričao da su prva srebrenička tijela nesahranjena na površini oko mjesta Podbuđe, na putu koji je trebao biti put života, a u suštini, to je bio marš smrti, pronađena u mjestu 1996. godine.
- Čini mi se da sam tada lakše podnosio suočavanje sa istinom, a da mi je iz dana u dan sve teže. Posljedica je to i činjenice da sam ja već 17 godina na jednom zadatku koji svakodnevno odnosi dio čovjeka. To suočavanje sa najgrubljom istinom u njenom najsurovijem obliku. Utiče to na ljude koji se bave tim zadatkom. Moram reći da dženaze 11. jula sve teže podnosim. Nemam više unutrašnju snagu da dženazu ispratim od početka do kraja. Imam potrebu da se izdvojim iz mase koja prisustvuje dženazi i ponekad da otplačem sam sa sobom, dok ne povratim mir. Ne samo kada su u pitanju Potočari i Srebrenica, nego čak i neke dženaze i ukope gdje sam duboko vezan za ljude koji su ekshumirani, koji su godinama traženi i sa čijim porodicama sam ja nebrojeno puta razgovarao, pokušavao im donijeti utjehu i smiraj koliko toliko, i da u njima probudim nadu da će i oni doći do tog trenutka kad će se moći smiriti - kazao je Mašović.
Istakao je tada da je bitno drugačiji čovjek nego je bio prije 1992. godine. Najprije zbog ratnog perioda u opkoljenom Sarajevu, mada je imao privilegiju da izađe, iako je izlazak bio na neprijateljsku teritoriju. Oni su bli vezani za odlazak na pregovore za razmjenu ratnih zarobljenika.
Osvrnuo se i na utjecaj posla na privatni život. Kaže da nikada nije ni želio odvojiti profesionalni dio života, iako je priroda tog zadatka takva da je nemoguće, nikad se nije ni trudio ni pokušavao.
- Dogodilo se da sve ljude koje znam involviram i uključim u ovaj zadatak koji izvršavam. Vrlo često neki naši razgovori koji trebaju ići u drugom pravcu završavaju se "normalnom" pričom, zapravo ne primjetimo koliko ta prča u tim okolnostima nije normalna. To primjete ljudi iz okruženja koji nas slušaju. Taj moj profesionalni zadatak i život je postao dio mog porodičnog života. U našoj porodici je sasvim normalno da se razgovara o tome. Ja više i nisam taj koji sugeriše mojoj porodici da bude u mojoj pratnji na dženazama, nego se oni raspituju i ti datumi se rezervišu, znaju da su 11. jula Potočari i tu nema nikakvog razgovora. Zna se da se ide na dženazu - rekao je.
Prisjetio se trenutka kada je svog sina od 13 godina spustio u jamu. Htio je da on na najgrublji način sagleda ono što se dešavalo.
- Uradio sam to zbog dva razloga. Jedan je bio jer su oni u školskim udžbenicima učili neke druge stvari i kad je taj period od 1992. do 1995. bio izbačen. Uradio sam to iz potrebe da dijete zna šta se desilo, uz ono sve što je učio iz udžbenika historije. Drugi razlog je moj strah, i to je motiv istrajavanja na ovom zadatku, a to je strah od zaborava. Prihvatio sam rečenicu jednog čovjeka koji je preživio Aušvic, i izgovorio je riječi koji su formula opstanka Bošnjaka na ovim prostorima, a glasi "Moj strah od zaborava veći je od užasa koji sam prisiljen pamtiti svaki dan". Htio sam usaditi strah od zaborava svojoj djeci, a to sam mogao samo na taj način. Da dijete svim svojim čulima, od vida, opipa, do i čula okusa i mirisa osjeti šta sve ljudska ruka, ako se tako može zvati, može ostaviti iza sebe. Bila je to prirodna jama duboka nešto više od 30 metara u Bosanskoj Krajini, u kojoj su pronađeni posmrtni ostaci muškaraca i žena logoraša i logorašica zloglasnih prijedorskih koncentracionih logora - smatra.
Prema takvim stvarima se ne može biti tolerantan, jer biti tolerantan znači saučestvovati u tom zločinu, i dati povoda da se ti zločini ponove, dodao je.
- Ako takve stvari budu zapamćene, osuđene i nezaboravljene, moguće je da se više neće dogašati. Kad su u pitanju ratni zločini mora se saznati istina, iskazati se, a oni koji su odgovorni moraju biti sankcionisani, a žrtve moraju biti reparirani i pružiti im svaki vid satisfakcije. Vrlo važno, a što često izostaje u BiH, jeste stvari nazivati pravim imenom. Ne smiju se upotrebljavati eufemizmi, kao etničmko čiščenje itd. Ono što je bio genocid, čak i kada nije pravno verificiran, ali kada sve činjenice upućuju na to, kao npr Bosanska Krajina, regija Prijedora, gjde je sasvim evidentno da se desio genocid, bez obzira da li će ikada postojati presuda u kojoj će biti definisan genocid, on se jeste desio. Kao što se desio i u Bratuncu, i u Foči, i Višegradu, Nevesinju i mnogim drugim mjestima. Tu su ljudi ubijani jer nisu pripadali određenoj etničkoj grupi. Ubijani su od male djece, beba, mladih, pa do starica od 102 godine života. Govorim primjere na koji smo mi nailazili tragajući za nestalim.
Mnogo puta je, priča on, postavljao sebi pitanja kako je moguće da neko ubije bebu od 5 mjeseci, i ne samo da je ubije, nego da je i odnese na neki traktor, sjedne za upravljač, vozi traktor po sat vremena prepun ljudskih tijela, dođe u blizinu neke prirodne jame, uzima tijelo po tijelo sa karoserije, naginje se nad ambis, mrak, gdje se ne vidi dno, uzima tu bebu, baca, sluša dok tijelo udara lijevo-desno, sve dok ne završi na dnu.
- Nisam nikad imao odgovor. Ne vjerujem da ću ga ikad i naći. Reći da nisu ljudi značilo bi amnestirati te zločince od odgovornosti, a ne treba ih amnestirati. Oni su dobro znali zašto su to radili, za koga i za koju ideju su to radili. Ja ne mogu dosegnuti do dubina tog uma - pričao je Mašović na ivici suza.
