Posljednjih nekoliko godina 11. juli mi je dvostruko težak. Težak zbog opraštanja sa novoidentificiranim žrtavama genocida u Srebrenici, a druga bol koju pokušavam prevladati je činjenica da ni ove godine nismo imali snage da se oprostimo i s onim žrtvama genocida koje nisu dobile svoja imena i prezimena.
Ovo je za Hayat.ba kazao Amor Mašović, koji je pune tri decenije proveo baveći se traganju za tijelima ubijenih u ratnim zločinima.
Neumorno je išao od grobnice do grobnice, tražeći nestale, ubijene, pažljivo sakupljajući kosti ubijenih.
Mašović je prije odlaska u penziju dugo radio kao predsjedavajući Kolegija direktora Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine. Postao je i simbol potrage za onima koji su nestali tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Kaže da se blizu 100 neidentificiranih žrtava genocida nalazi u Komemorativnom centru u Tuzli.
- Neki od njih duže od 25 godina, koji su pronađeni na Kameničkom brdu, nisu imali bliske članove porodice koji bi donirali jednu kapljicu krvi na analizu i ostali su neidentificirani. Kao član Upravnog odbora Memorijalnog centra 'Srebrenica-Potočari' pokušavao sam, ali i danas pokušavam kroz svoje javne istupe, da animiram ljude da donesu tu hrabru odluku da se te NN žrtve konačno ukopaju u Memorijalnom centru Potočari sa nišanima na kojima će biti oznake sudskih brojeva pod kojima su ekshumirane i oznakom masovne grobnice u kojoj su pronađeni. To ne bi morao biti i kraj za te žrtve u smislu trajnog neobilježavanja njihovih imena i prezimena, jer postoje neki modaliteti, da se i oni jednog dana identificiraju i da se na nišanima ispišu njihova imena i prezimena – govori nam Mašović.
Ističe kako već tri godine pokušava objasniti da je to ljudski, moralno, da je to naš dug prema žrtvama.
- Radi se o dječacima, mladićima, starcima koji su streljani zajeno sa svim onim preko 6.800 ili 6.900 koji su identificirani i koji su našli smiraj, u Potočarima ili u drugim mezarjima, a u skladu sa željama njihovih porodica. Zaslužuju ti ljudi koji su streljani sa svojim sunarodnicma nišane iznad svojih posmrtnih ostataka. Bojim se da dolaze neki uticaji sa strane, ljudi koji nemaju dovoljno znanja o toj problematici – dodaje Mašović.
Svi skupa smo, dodaje naš sagovornik, inertni da donesemo tu važnu, hrabru, ali prije svega ljudsku odluku.
- Danas kada odemo u Potočare kada podignemo ruke i učimo Fatihu nekom poznatom sutra bismo mogli podignuti ruke i za te nepoznate. Oni sad leže u kartonskim kutijama, plastičnim vrećama u Komemorativnom centru u Tuzli, gotovo se usuđujem reći potpuno zaboravljeni. To su ljudi koji su prošli golgotu Srebrenice, koji su živjeli život Srebrenice te četiri godine, sve dok nije nastupila konačna faza genocida. Genocid je počeo 1992. a zapravio nije ni završio u julu 1995. Taj genocid prema porodicama i danas traje kroz ova razna minimiziranja, negiranja genocida, pa do stupanja Bratuncem, Prijedorom, istih onih vojnika ili sljedbenika istih onih uniformi koje su ubijale i klale između ostalog i Srebreničane, ali i Prijedorčane, Vlaseničane, Višegrađane, Fočake, Rogatičane, ljude iz Ključa, Teslića, Kotor Varoši, Doboja... – govori Mašović.
Ovog 11. jula vječni smiraj u Potočarima će naći 14 Bošnjaka, žrtava genocida počinjenog u ljeto 1995. godine.
Još 11 je identificiranih žrtava, ali se porodice još nisu odlučile na dženazu zbog nekompletnosti tijela i nadaju se da će biti pronađi dodatni dijelovi skeleta.
- Ukupan broj pronađenih Srebreničana prelazi 7.150. Nađeni su na području 15 ili 16 općina u BiH, uključujući i sarajevsku općinu Trnovo, kada su specijalne snage srbijanske policije zvane 'Škorpioni' strijeljali šest dječaka i mladića na lokalitetu Godinjske bare – podsjeća Mašović.
Prema njegovim riječima, nedavno je ekshumirana jednu žrtva Srebrenice pronađena na dijelu između Olova i Srednjeg.
- Prije toga smo ekshumirali jednu grupu na području Kalinovika, što je možda i najdalja lokacija do koje su živi dovedeni Srebreničani i likvidirani. Ostaje nešto više od 1.000 Srebreničana da se pronađe i identificira – kazao je Mašović.
U Potočarima je ukopana i dosta onih iz susjednih općina koji su se u julu 1995. zatekli u Srebrenici i bili žrtve genocida.
- Ljudi iz 15-tak općina su se u julu zatekli u Srebrenici i tu su ostali. Mislim da ima i jedna osoba iz Sarajeva koja se zatekla na proputovanju kroz Srebrenicu gdje ga je zatekla smrt u julu 1995. godine. Kao i mnogo onih koji su izbjegli kamu, nož, puščano zrno od streljačkih vodova u drugim susjednim općinama 1992. godine, izbjegli u Srebrenicu, živjeli četiri godine u nemogućim uslovima, bez hrane, soli, lijekova... – kaže Mašović.
U BiH se traga za više od 7.600 nestalih.
Kako kaže Mašović, teško je odrediti koliko još ima masovnih grobnica.
- Pronađeno je više od 1.000 masovnih grobnica sa tri ili više žrtava. Ali, možemo govoriti vjerovatno o stotinama masovnih grobnica sa tri ili više žrtava. Neke od tih sigurno sadrže posmrtne ostatke i desetina ili stotina žrtava kada su u pitanju Srebrenica, Prijedor, Vlasenica, Zvornik, Višegrad, Foča... Srebreničke žrtve su nađene u 85 masovnih grobnica na 150 različitih lokacija, uključujući i susjednu Srbiju. Na groblju Lešće u Beogradu pronađene su žrtve Srebrenice, osobe koje su izvađene iz Save gdje ih je donijela rijeka Drina, prethodno su ubijene ili bačene u Drinu gdje su se utopile pokušavajući da preplivaju u Srbiju – napominje naš sagovornik.
U višegodišnjem radu i potrazi za nestalima bilo je mnogo izuzetno potresnih trenutaka. Pitali smo Mašovića kada mu je bilo najteže.
- Teško je to odrediti. Ne zna se šta je gore. Grobnice sa velikim brojem civilnih žrtava, grobnice sa djecom, grobnice sa trudnicama, prirodne jame duboke 100 metara, jezero Perućac kao najveća tekuća grobnica ili Korićanske stijene kao grobnica u kamenu gdje su žrtve prekrivene ogromnom količinm kamena. Bojim se da najgori trenutak nisam ni doživio. Činilo mi se donedavno da je to bilo kada smo ekshumirali malu Fatimu Muhić koja je živjela nekoliko sekundi nakon poroda njene majke na betonskom podu hale u Potočarima u vrijeme zločinačke okupacije Srebrenice od strane zločinaca Ratka Mladića, Karadžića, Plavšićke, Koljevića, Miloševićevih snaga... Teško je odrediti jedan trenutak. Koliko god se činilo da smo se privikli, na neki način 'otvrdnuli', vrijeme pokaže da još nismo imuni na toliku količinu patnje, bola koju ne samo da su preživjeli ti koji su ubijeni nego i danas preživljaju preživjeli članovi njihovih porodica – zaključio je Mašović za Hayat.ba.
(Foto: Hayat.ba, Anadolija)
