Šah je bio odlučan da Dodatni ugovor, koji je išao na ruku Britancima, izgura po bilo koju cijenu. Najprije je angažirao Mohameda Saida za premijera. Nakon Što je Said odbio da uopće uputi Dodatni ugovor Medžlisu, šah je doveo početkom aprila 1950. godine korumpiranog Ali Khan Mansura (poznati kao Mansur ul-Mulk), za kojeg se znalo da je britanski čovjek. Samo 10 mjeseci se zadržao na premijerskoj poziciji, ali ni on nije mogao završiti ovaj zadatak.

Piše: Akademik Adamir Jerković/Oslobođenje

Pronicljiv čovjek

Nezadovoljni Britanci traže novog čovjeka i nalaze ga u generalu Ali Razmari, koji je važio za hladnokrvnog i okrutnog vojnika, dovoljno odanog njihovim interesima. Ministarstvo inostranih poslova UK predložilo je Razmaru za premijera. Šah je odmah prihvatio ovaj prijedlog sa nadom da će osigurati uspjeh Dodatnog sporazuma. Razmara se osjećao dovoljno jakim da se suoči sa Mosaddeghomi Nacionalnim frontom. Pahlavi je od ranije imao povjerenje u Razmaru, jer je bio duboko odan njegovom ocu šahu Rezi. U junu 1950. parlament (Medžlis) bira Ali Razmaru za premijera. Kao izuzetno pronicljiv čovjek, Razmara je svima obećavao ponešto. Komunističkom Tudehu Ubijeni premijer Ali Razmara da će osloboditi uhapšene pripadnike ove organizacije, Britancima da će Dodatni ugovor brzo realizirati ako ga barem malo izmijene.

Ovo stajalište zastupale su i SAD. Podsekretar Mek Gi smatrao je da je došlo vrijeme da kompanija počne pravednu podjelu bogatstva sa Iranom. Premijer Ali Razmara je tražio od Britanaca da budu malo kooperativniji, da u Anglo-iranskoj naftnoj kompaniji popuste makar malo. Tražio je da daju iranskim revizorima da mogu pregledati poslovne knjige, a kao prvo da isplate dugovanja Irancima. Morao je uzeti u obzir da su uslovi života i rada iranskih radnika bili izuzetno loši. Ništa od traženog Britanci nisu htjeli prihvatili. Oni su smatrali da je anglo-iranska kompanija donijela Iranu samo prosperitet. U međuvremenu Medžlis je izglasao članove svog naftnog komiteta, a za predsjednika je izabran upravo Mosaddegh. Za njega je ovo bio prevashodno politički problem, jer je suverenitet Irana bio ugrožen. Isticalo se pitanje nacionalnog suvereniteta. Mosaddegh je bio potpuno opredijeljen da se anglo-iranska naftna kompanija definitivno istjera. Skoro niko u Iranu nije volio Britance pa su se lahko stvarale antagonističke grupe u koje su bili uključeni različiti profili od liberala, komunista, imama, dakle jednom riječju sekularista i džamijskih ljudi. Oni su se udružili sa Mosaddeghom u neformalnu koaliciju. S njima je bio i ajatolah Abolkasem Kashani, veliki protivnik Zapada. Od početka svoje karijere izražavao je antikapitalistički stav i protivio se onome što je vidio kao "ugnjetavanje, despotizam i kolonizaciju“. Zbog toga je bio posebno popularan među siromašnima u Teheranu. Zanimljivo je da se Mosaddeghovom "pokretu" nije pridružio Homeini koji će 30 godina kasnije postati vođa IR Iran. On je smatrao da su Mosaddegh i njegovi drugovi zanemarili islam.

Početkom 1951. započela je kampanja za nacionalizaciju anglo-iranske kompanije. Na mitingu su mule kazale da je sveta dužnost svakog muslimana da se bori za nacionalizaciju nafte. Uslijedila je fetva kojom se osuđuje ovakva nepravedna eksploatacija iranske nafte od koje je Iran dobivao samo mrvice. Ali Razmara se početkom marta 1951. pojavio pred Nacionalnim komitetom za naftu i obrazložio da bi takav potez izazvao Britance i da bi bio katastrofala po ekonomiju Irana. Mosaddegh je poručio premijeru da "ako prihvatite ovaj ugovor, nosićete sramotu koju nikada nećete moći da sperete sa sebe". U atentatu koji se dogodio četiri dana nakon toga premijer Ali Razmara je ubijen pred Šahovom džamijom. Bio je već treći umoreni premijer. Ovaj atentat su izveli islamski fedajini (Fadayan-e Islam). Medžlis je izglasao 12. 3. 1951. nacionalizaciju iranske nafte. Niko u Medžlisu nije glasao protiv zakona.

Dramatični dani

Nakon toga je 28. marta uslijedilo glasanje o eksproprijaciji imovine Anglo-iranske naftne kompanije u Abadariu. U tim dramatičnim danima šah je imenovao Husseina Alaza Razmarinog nasljednika. Ovaj potez je praćen novim ubistvima, nemirima i demonstracijama širom zemlje. Ala je na kraju podnio ostavku na mjesto premijera, nakon čega šah nudi mandat bivšem premijeru Sayyid Ziya al-Din Tabatabiju. Medžlis, koji je bio predvođen Nacionalnim frontom, 27. aprila je odbacio šahovog kandidata i jednoglasno imenovao Mohammada Mosaddegha za premijera. Ovaj bolešljivi starac, koji se često znao onesvijestiti dok se obraća poslanicima i koji je ostavljao utisak čovjeka u agoniji, pokazao se kao političar veoma jake volje i kako je to neko lijepo primijetio čovjek odredenog cilja koji je tihim glasom izgovarao krupne riječi. Zahvaljujući tim osobinama, uspio je pridobiti za nacionalizaciju naftne industrije većinu iranske javnosti, koja je vjerovala da će to dovesti do prosperiteta za sve. Nakon toga premijer Mohammad Mosaddegh i Nacionalni front su konačno uspjeli nacionalizirati naftu i protjerati Anglo-iransku naftnu kompaniju.