Nanu Neziru Mehmedović zatičemno samu, između dva mezara. Sjedi na malenoj stolici... Miluje nišane, plače... Mahramom briše suze i jedva progovara.
-E moji dragi... Samo da mi vas je zagrliti. Bar to – kroz jecaje govori Nezira.
Prvo je sjedila kod mezara sina Saiba (1972.), kasnije gdje su ukopani posmrtni ostaci drugog sina Sinana (1974.).
-Samo dragi Allah zna kada će me poslati da se sretnem s vama. Bit će i to jednog dana. Bit će mama opet sa vama. Šta ću, da dragi Allah kaže da to bude sada, da ovdje umrem, bila bih odmah bliže njima – nastavlja kroz suze ova nana.
Veli da je posljednji put sinovima na mezarju pročila fatihu za ramazan, i ponovo danas.
-Dođem kad mogu, kad me ima ko dovesti. Sjednem ovdje, proučim fatihu, malo s njima pričam... Izjadam se. Šta ću, to mi je jedino preostalo – priča nam nana Nezira inače iz Slatine, koja danas živi u Lukavcu.
(A.Saletović / E. Fejzović)
