'Eselamu alejkum babo, kako si? Mi smo vamo svi dobro i zdravo evo spremamo vrt da sijemo. Idem u prvi razred srednje škole, automehaničar. Iz one firme đe smo ja i ti bili stalno me pitaju za te....Žuja, tvoj jaran je izgubio nogu i ja sam u novoj firmi najpriznatijoj u Srebrenici..Đedo i Nena su dobro đedo malo radi u radnji, ono je tvoje još kod mene a ono što si dao Bakiru on je to satro. Vamo je teško stanje, ali eto izlazi se nekako na kraj. Poselami tamo sve od mene. Alajhimanet babo! Muamer'.
Pismo poslano u martu 1995. godine. Stiglo je do Muamerovog oca Muje Pašića. Negdje do Tuzle, dva mjeseca poslije. No, na njega ne stiže odgovor. Muamer mlađi Mujin sin, sa bratom Muhamedom, u julu '95. godine odlazi preko šume, stazama naknadno nazvanim „Putevi smrti“. Nisu se vratili.
Mučki su ubijani, brisani sa lica zemlje. Cijele generacije, potom i po tri, četiri generacije jednog prezimena. Ubijana su i djeca. Agresor sa jasnim planom. Znali su da ubiti dijete znači uništiti roditelje, društvo, državu. Nerijetko se kaže kako svaki 15. nišan u Potočarima, pripada maloljetniku, a posljedice nemjerljive. Da bi se biološki obnovilo jedno mjesto poput Srebrenice biće potrebno još decenija. Oni koji su preživjeli i oni koji Srebrenicu osjećaju svojom, zauvijek će da pričaju o genocidu, monstruoznostima, mračnim scenarijima, planiranom i provedenom istrebljenju, zauvijek usmjeravajući „Pogled nade“ prema putevima kojima su im otišla djeca.
Dokumentarac „Pogled nade“, autorice Meline Rašidović, gledajte 11.jula.
