Akteri političke krize, odnosno revolucionarnih događaja bili su iranski imami sa ajatolahom Homeinijem na čelu, ali i opozicija Pahlaviju, koja je aktivno učestvovala u rušenju carskog poretka. Kasnije će međusobno zaratiti. Sada ću se pozabaviti nekim učesnicima krvave 1979. godine.

Piše: Akademik Adamir Jerković/Oslobođenje

Poslije Amira Abasa Howeyde, koji će izgubiti glavu od islamskih revolucionara (april 1979) i Yamshida Amuzegara, u avgustu 1978. Sahin šah je još jedanput imenovao Jafar Sharif-Emamia premijerom u pokušaju da uguši rastuće građanske nemire. Emami je pokušao okončati korupciju u vladi. Legalizirao je političke stranke, odredio je nove izbore i nadgledao je oslobađanje određenog broja političkih zatvorenika. Kako se situacija nije smirivala, premijer Emami je podnio ostavku 6. 11. 1978. Dizgine nove vlade preuzeo je Gholam Reza Azhari, vojnik koji je obučavan u američkom Nacionalnom ratnom koledžu. Ovaj general je imao blistavu vojničku karijeru. Najprije je postavljen 1971. na položaj načelnika štaba oružanih snaga i tu dužnost je vršio sve do pred revolucionarne događaje. Kada je počelo da se odmotava, iranski suveren koji je još polagao nade u armiju postavio ga je za premijera. Na tom položaju ostao je nepuna dva mjeseca.

Izgubljena zemlja

Prema mojoj bogatoj arhivi, geneRal Azhari je rekao američkom ambasadoru W. Sullivenu deset dana pred svoje demisioniranje:

-Morate prenijeti svojoj vladi. Ova zemlja je izgubljena, jer šah ne može odlučivati!

Bio je u pravu. Otišao je sa dužnosti premijera sa posljednjim danom 1978. Sve je ukazivalo da Iran ulazi u fazu raspleta. Nemiri su zahvatili najprije Teheran u kojem je 1. 12. 1978. poginulo gotovo hiljadu ljudi kada su vojnici počeli da pucaju na masu. Polovinom februara iranski političari su ponudili šahu formulu prema kojoj bi on ostao titularni šef države a svu vlast bi predao Krunskom savjetu. Savjet bi zatim sastavio vladu širokog spektra koji bi pripremio teren za nove izbore u junu 1979.

Šah koji je u armijsku infrastrukturu uložio ogromne sume petrodolara postavlja 7. 1.1979. za načelnik štaba iranskih oružanih snaga i komandanta carske vojske generala azerbejdžanskog porijekla Abbasa Gharabaghija. Kada su 1978. izbili intenzivni neredi, Hassan Toufanian i Amir Hossein Rabii namjeravali su izvršiti državni udar kako bi stabilizirali previranja u zemlji. Njihovu ideju nisu podržali drugi visoki vojni zvaničnici, uključujući generala Gharabagija. Hasan Toufanian je bio 1977. zamjenik ministra rata i vodio je projekat "Cvijet", ekonomski sporazum izmedu Irana i Izraela. Jevrejska država koja je napala svoje arapske susjede, trebala je dobijati iransku naftu, a zauzvrat bi izgradila raketni sistem. Ovaj posao propao je odmah 1979. na početku Iranske revolucije.

Uloga generala Gharabaghija bila je da podržava šaha dok Pahlavi ne napusti Iran, a zatim da "štiti" civilnu vladu koju Car ostavi iza sebe s premijerom Bakhtiarom na čelu. Nakon mnogo sukoba na ulicam Teherana i drugdje, 11.2. 1979. Gharabaghi je zajedno sa 22 visoka oficira povukao podršku Bakhtiaru, čime je prešutno podržao Islamsku Republiku. Manje se zna da je u decembru 1979. (nekoliko mjeseci od svrgavanja) prognani šah tvrdio da je sastanak u januaru 1978. između generala Roberta E. Huysera (Hajser), zamjenika glavnog komandanta američkih snaga u Evropi i Homeinijevog premijera Bazargana, organizirao baš Gharabagi. Huyseru je navodno stigao u Teheran u januaru 1979. sa zadatkom da pokuša stabilizirati Iran u ranoj fazi revolucije. Iako je opcija prošahovskog vojnog udara još bila otvorena, Huyser se sastao s čelnicima iranskih oružanih snaga (ali ne sa šahom). Uspostavio je sastanke između njih i Homeinijevih saveznika radi dogovora o prelaznoj vladi Shapoura Bakhtiara.

Potkopavanje vlade

Prema drugim izvorima, njegov cilj je bio potkopavanje šahove vlade. O njemu nije imao visoko mišljenje spomenuti general Rabii, koji je rekao da je "general Huyser izbacio šaha iz zemlje kao mrtvog miša...". Bilo kako bilo, ovaj manevar američke administracije je propao. Svrgnuti šah je docnije optužio Gharabaghija za izdaju. Međutim, u knjizi "Činjenice o iranskoj krizi" Gharabaghi izražava lojalnost šahu i daje detaljnu sliku haosa u vojnim redovima tokom posljednjih dana vlade. Za kolaps u zemlji označio je krivim šahovog premijera Bakhtiara. Odluku da proglasi neutralnost vojske smatrao je razumnom kako bi se spriječilo dalje krvoproliće. Označio je pri tom Bakhtiara izdajnikom, dok mu posljednji premijer nije ostao dužan označivši ga istim epitetom.