Koji je smisao upornih poziva da se opozicija „okupi i ujedini“, dakako oko „stožerne partije“?
Osim očuvanja odnosa moći i petrificiranih pozicija unutar gubitničke strane?
To nije pobjednička strategija, nego matrica kontrole štete.

Piše: Andrej Nikolaidis/Cdm

Matematika je neumoljiva. Ujedinjena ili ne, ovakva opozicija, bez radikalnih promjena, može da računa na 25, najviše 30 posto glasova. I? Šta onda?
Ključno pitanje je: kako opozicija može steći povjerenje još 20 posto birača?
Odgovor je očit. Da bi pobijedila na izborima, opozicija treba nove snage. Treba pluralizam i slobodu, a ne disciplinu u koračanju jednom kolonom. Ne treba jednoumlje, praćeno brutalnom odmazdom, kampanjom klevetanja nad onima koji ne pristaju, nego otvorenu, ako je nužno i neprijatnu javnu raspravu. Treba katarzu. Koja nije ni na vidiku.
Opozicija je, rekoh, petrificirana. Čak i novi opozicioni subjekti nisu novi, nego prepakovani stari.

U čemu je problem? Šta sprječava opoziciono nastrojene građane da se politički organizuju tako da bolje pokriju čitavo političko/ideološko polje? Zašto ne bi postojala desna crnogorska stranka? Zašto ne bi postojala nepokolebljiva progresivna lijeva stranka, odlučna u borbi protiv imperijalnih uticaja – kako Srbije i Rusije, tako i „naših zapadnih prijatelja“, onda kada naša EU i SAD raja osjeti kolonijalnu urgenciju?
Zašto ne bi postojala crnogorska patriotska, lijevo-populistička stranka? I mnoge druge.
Kako je moguće da je dinamika među partijama vlasti tako superiorna u odnosu na onu opozicionu? Pogledajte kako se oni glatko pomjeraju po ideološkom polju. URA – od lažnih „progresivnih“ politika do odbrane „crnogorskih nacionalnih interesa“ koje su upravo oni, svojeručno, sahranili. Predsjednik Milatović – od srpstva ka crnogorstvu.

Pogledajte kako suvereno Mandić i ekipa ostaju na istim pro-ruskim i velikosrpskim pozicijama, vodeći računa da mimikrijom zavaraju zapadne centre moći kojim su njihovi crnogorski, „nezavisni“ informanti garantovali da su ti uskliknimo-s-ljubavlju-svetitelju- Putinu dobri i pošteni momci spremni za tranziciju u pro-NATO i pro-EU tabor.
Za to vrijeme opozicija je, rekoh, okamenjena. I u očitom strahu od novog.

Naš neprijatelj je višestruko veći, bogatiji i brojniji. We are outgunned. Naša pozicija je striktno defanzivna i reaktivna. Ne uspijevamo čak ni reagovati ni na manji dio onoga čime nam svakodnevno razvlače pamet. Ako mislite da će to završiti kao u filmu 300 – neće. Ili ćemo misliti brže i dalje, smjelije i nekonvencionalnije, ili je planirani ishod neminovan.
Za početak, valja razumjeti da veliko „mi“ ne postoji. Valja razumjeti da postoje tek građani, individue koji imaju zajednički cilj: evropsku, nezavisnu i građansku Crnu Goru. Pokušaj da se od tih građana pravi tabor osuđen je na odumiranje i neizbježnu propast. „Ako ne mogu plesati ne želim biti dio vaše revolucije“, često su citirane riječi revolucionarke i feministkinje Emmae Goldman. Dok neko ovdje ne razumije da stav onih koji „žele plesati“ nije manje važan niti manje vrijedan od stava bardova koji danju i noću bdiju nad sudbinom nacije – sve je za kurac, da prostite na ovom iskazu toksičnog maskuliniteta.
A istina je takva da Vučićev politički bašibozuk u Crnoj Gori djeluje brže, modernije i nekonvencionalnije od „branitelja Crne Gore“.
Ozbiljan kandidat za najslavnije stihove u povijesti, oni iz Helderlinovog „Patmosa“, vele da tamo gdje je opasnost, prebiva i spasonosno. Patmos je, ako je neko zaboravio, ostrvo na koje je prognan Sveti Jovan, da tamo napiše „Otkrivenje“ kojim završava Novi zavjet. Da tamo, dakle, najavi pad Rima i Apokalipsu, kao eshatološki hepiend istorije, kao najveću i jedinu suštinsku promjenu.

Ako u crnogorskom društvu nema ( a ja mislim da ima) organske, autentične potrebe za novim oblicima političkog organizovanja i otpora, potrebe za proširenjem područja borbe – onda će nas promjene biti želja. Ako tradicionalne suverenističke partije guše potencijal za pluralizam otpora, onda je njihova odgovornost za propast – i bivšu i buduću – još veća.

Foto: Srecko Niketic/PIXSELL