Okupacija američke ambasade

Dva dana prije nego je premijer Mehdi Bazargan podnio ostavku na mjesto premijera (4. novembra 1979.) u Iranu je nastupila talačka kriza između Irana i Sjedinjenih Američkih Država. Grupa islamističkih studenata i militanata zauzela je ambasadu SAD-a i za taoce uzela 52 američka službenika. Kriza je trajala do 20. januara 1981. godine.

Ovu krizu treba posmatrati kroz dvoje naočale. Najprije, konstatirali smo da je to bio napad na premijera Mehdija Bazargana i njegovu vladu zbog neadekvatne politike prema Sjedinjenim Američkim Državama, ali i kao osveta Washingtonu zbog decenija miješanja u unutrašnje poslove Irana. Dalje, militanti koji su sebe nazivali "muslimanskim studentima sljedbenicima ajatolaha Homeinija" imali su primjedbe zato što se šah Reza Pahlavi nakon pobjede Iranske revolucije sklonio u SAD. Vlada Sjedinjenih Američkih Država je 24. aprila 1980. godine pokušala izvršiti operaciju spašavanja talaca, ali je ona neslavno propala.

U poruci Homeiniju studenti su rekli "da je za žaljenje što na mnogim mjestima sjede prozapadni liberali, koji žele da zadrže Iran pod američkim i izraelskim uticajem i dominacijom". Ovo je bio direktan prigovor tvrdolinijaša koji je upućen Bazarganu iz usta predsjednika Ustavotvorne skupštine Mohameda Beheštija 15-ak dana ranije. Bazargan je optužen za harangu protiv revolucionarnog vodstva. Ovo su "muslimanski studenti", koje je ispod stola vodio Behešti, jasno kazali:

"Ne može se tolerirati vlada koja pravi kompromise, sjedi za istim stolom sa Amerikancima i osam mjeseci uporno nastoji da provede svoju korak po korak politiku koja ne odgovara ni potrebama Irana ni želji naroda".

Iranski studenti su u vrlo oštrom tonu naveli da govore u ime ljuti tog naroda, pri čemu su tražili raskid decenijama starih ugovora o uzajamnoj pomoći sa Sjedinjenim Američkim Državama. Vlada je raskinula još jedan ugovor sa Sovjetskim savezom. Iranski vjerski i politički vođa ajatolah Homeini je poslušao zahtjeve studenata i dva dana kasnije pustio nizvodu premijera Bazargana, sa kojim je bio prijatelj još iz dana Mosadikove revolucije tokom pedesetih godina prošlog vijeka.

Navodno, ajatolah Ruholah Homeini nije znao za plan upada u Ambasadu Sjedinjenih Američkih Država, ali je podržao tu akciju nakon što je izvršena.

Ajatolah Homenini je istovremeno izdao naređenje Revolucionarnom vijeću (savjetu) da preuzme sve državne poslove. Ovo je značilo da sve do završetka nacrta ustava, koji je pripremao Savjet stručnjaka, izbora predsjednika Republike, izbora za Medžlis (iranski parlament), Iran više neće imati ministre, odnosno privremenu vladu.

Napad "muslimanskih studenata" se dogodio tri mjeseca od početka rada Vijeća stručnjaka. Ovo vijeće je bilo sastavljeno od 75 istaknutih ličnosti koje su bile nepoznate za javnost i bile su pretežno Šiiti. Do tog momenta ovaj savjet je prihvatio 148 članova nacrta budućeg ustava. Inače, tačan broj i imena članova Revolucionarog vijeća (savjeta) nisu bili nikome u javnosti poznati pa se ovaj posao obavljao skoro u anonimnosti. Petnaestog novembra 1979. godine javljeno je da je Vijeće stručnjaka završilo nacrt ustava, nakon čega su posjetili imama Homeninija i predali mu ovaj važan dokument. Nakon toga, bila je poznata agenda događaja. Najprije je trebalo organizirati referendum o prijedlogu novog Ustava, a nakon toga je planiran izbor Medžlisa i predsjednika Republike.

Iran je čekao rasplet događaja iza zvan krizom sa okupacijom američke ambasade i izjašnjavanjem nacije o budućem profilu zemlje.

Navršilo se više od 70 godina od svrgavanja premijera Mosadika i 45 ljeta od pobjede islamske revolucije u Iranu. Ova zemlja je u stalnim previranjima koja su na Zapadu tumačena kao prolazna erupcija usnulog vulkana. Od pada šaha Pahlavija i dolaska ajatolahá koje je predvodio Homeini stvari se nisu mijenjale onako kako je to priželjkivao Zapad. I ovdje je revolucija proždirala svoju djecu, ali vlast duhovnog staleža je ostajala nepromijenjena. Feljton prati zbivanja u Iranu od prapočetaka drevne Perzije, dokidanja dinastije Kadžara i uspostave vlasti porodice Pahlavi koja se čvrsto vezala za zapadne zemlje i za Izrael, kupujući njihovu naklonost i naoružanje za jeftino prodatu naftu.

U godinama agresije na BiH i nakon nje predsjednik Alija Izetbegović se susretao sa iranskom stranom, a autor ovog feljtona je bio sudionik važnih razgovora. Iran se uz znanje SAD-a solidarizirao sa napadnutom BiH. Naši odnosi sa Iranom ostali su tradicionalno dobri uz obnovu prijateljstva na zasjedanju Generalne skupštine UN-a, kada je Iran glasao za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. U međuvremenu Iran je prerastao u regionalnu silu i pored unutrašnjih teškoća i brojnih prepreka koje je postavjao Zapad. Teheran danas podržava Palestince u njihovoj opravdanoj borbi za goli opstanak.