Basel Adra kasno ulazi u zakazani video poziv kako bi pričao o filmu “Nema druge zemlje”, ogromnom dokumentarcu koji je snimio s Yuvalom Abrahamom o tome kako je izraelska vojska nemilosrdno uništila njegovo selo u Masafer Yatta (Zapadna obala) tvrdeći da je to područje koje im je potrebno za vojsnu obuku. “Bio je to težak dan, sad će vam reći”, kaže osoba koja organizuje online intervjue povodom premijere dokumentarca na Filminu.
Nekoliko minuta kasnije Basel Adra i Yuval Abraham pojavljuju se na ekranu, svaki od njih je povezan sa svog ekrana. Adra objašnjava da je izraelska vojska upravo srušila kuću još jednog koreditelja dokumentarca (Hamdan Ballal). Uprkos tome, on pristaje da nastavi sa intervjuom. I Basel i Yuval nude u filmu portret u blatu zadataka vojske da sruši svaki palestinski grad. Njegova kamera snima rušenja, nasilje, očaj, pucnjave i tajna hapšenja. Kako je to definisao nakon osvajanja Evropske filmske nagrade za najbolji dokumentarac, "etničko čišćenje" koje i dalje prolazi nekažnjeno.
Upoznali su se prije pet godina, a posebnost njihove veze je da je Basel Adra Palestinac, a Masafer Yatta Izraelac. Njihova posvećenost situaciji palestinskog naroda učinila ih je kompatibilnim dokumentirajući sve, a rezultat je najvažniji i najbolniji dokumentarac godine. Onaj za koji priznaju da nisu znali kada bi ga trebali završiti jer je sve ostalo po starom. “Danas su doseljenici upali u Hamdanovu kuću, tako da sve ovo još traje. Morali smo da završimo film koji nema kraja. Kada su stvari postale tako nasilne, na način na koji nikada prije nisu bile, odlučili smo da ako ne snimimo i ne objavimo film, većina sela će već biti uništena od strane vojske i doseljenika u vrijeme kada to učinimo“, kaže Adra.
Iako “Nema druge zemlje” također pokazuje prijateljstvo između njih dvojice, Palestinca i Izraelca, Basel Adra traži da ljudi ne budu zbunjeni, jer ono što žele da pokažu je “stvarnost”. “Nije cilj pokazati ljudima da možemo biti prijatelji. Htjeli smo pokazati kakav je život Palestinca i Izraelca koji žive na ovoj zemlji. Pokažite to posebno onima koji poriču da se dešavaju takve stvari koje mogu vidjeti vlastitim očima u ‘Nema druge zemlje’. Svaki Izraelac može putovati, doći i otići i voziti se gdje god želi, ali ja to ne mogu zbog politike i zakona koji su nam nametnuti ovdje kao Palestincima”, kaže Basel Adra.
Za Yuvala Abrahama je bilo bitno da nauči arapski, to mu je omogućilo da „direktno razgovara s Palestincima i postoji velika razlika u učenju o Palestini preko njih umjesto preko posrednika“. “U izraelskim tradicionalnim medijima, Palestinci su prikazani samo kao sigurnosna prijetnja. Kada govorite arapski, a ne koristite ga samo da biste ih špijunirali ili ispitivali, za šta ga koristi većina Izraelaca koji ga govore, dolazi do velike promjene jer razgovarate s ljudima koji vam ne pokazuju vijesti i shvatite koliko smo svi slični. Jezik je za mene bila politička promena koja me je učinila mnogo kritičnijim prema onome što se dešavalo“, objašnjava on.
U dokumentarcu se vidi kako pokušava da razbije predrasude Izraelaca u medijima, objašnjavajući šta se dešava čak i ako se ništa ne promijeni. Svjedoci nekažnjivosti svoje zemlje. Nekažnjivost za koju smatra da je uzrokovana iz dva razloga: „Geopolitički interesi Sjedinjenih Država u regiji i način na koji vide Izrael kao ključnog aktera u vršenju svog utjecaja u njihovoj borbi protiv Rusije i Kine. Osim toga, postoje različiti lobiji, koji vrše veliki pritisak u SAD-u. Političari znaju da će politički platiti cijenu ako zauzmu drugačiji stav. Tome moramo dodati i rasizam. Mislim da se ne može poreći da za mnoge ljude palestinski životi ne vrijede onoliko koliko životi Izraelaca.”
On smatra da je rasizam evidentan kada se analizira razlika između „znakova solidarnosti koje je svijet s pravom iskazao prema Izraelu nakon napada 7. oktobra i onih koji su se naknadno pokazali sa Palestinom, gdje je broj poginulih djece i civila mnogo veći.” “To je užasno i to je zločin, ali rasizam vidite u tome koliko ljudi lakše suosjeća s ljudima koje smatraju dijelom zapadne zajednice nego s ljudima koje smatraju manje ljudskim na neki način, jer im je lakše prihvatiti njihove smrti", a to ukazuje i na još jedan problem, "nedostatak opozicije Netanyahuu u smislu politike prema Palestini". Iz tog razloga smatra da “nema nade za promjenu”, već “politički konsenzus da će se okupacija nastaviti”.
“Nema druge zemlje” ne pokriva mnogo godina izraelske okupacije ovog sela. Među svim trenucima izdvaja se posjeta Tonyja Blaira kada je bio britanski premijer. Filmski stvaraoci pokazuju da kada međunarodna zajednica djeluje, može doći do promjena. Zato filmski stvaraoci smatraju da bi “nezakonita okupacija, prema presudi Međunarodnog suda pravde, trebala prestati ako zemlje koje podržavaju Izrael oružjem i novcem preduzmu mjere za provedbu ove presude i postizanje primirja i okončanja genocida. Ali, nažalost, nemaju interesa za to."
Za njih su društvene mreže postale osnovni alat za „pomoć palestinskom narativu“, postajući nešto slično „sredstvu komunikacije Palestinaca sa ostatkom svijeta“. “Stvari su se uvijek pričale na pristrasan način, posebno u glavnim zapadnim medijima. Društveni mediji su značili da se mnogi dokazi i zločini koji su počinjeni snimaju i dijele. Ne znam koliko je to pomoglo, ali barem za svjetsko mnijenje jeste, čak i ako se ne preduzmu nikakve mjere da se zaustave zločini koji se zaista čine nad Palestincima”, dodaje Basel Adra.
Dokumentarac je upravo napravio prvu verziju koja je stigla do nominacije za Oskara, trijumfovao je kao najbolji dokumentarac na Berlinalu i osvojio je brojne nagrade američkih kritičara. Međutim, nagrade donose malo radosti kada moraju da se „suoče sa stvarnošću, da vide kako se doseljenici šire“ na njihovoj zemlji, kao što njihov film prikazuje. Nada se da njegov film poziva ljude "na jedinstvo i borbu", ali ne kriju tugu u trenucima koje smatraju "veoma teškim" i pred onima koji pokušavaju pronaći "neku nadu da povjeruju u promjenu".
