Prošao je još jedan 11. juli. Plan agresora bio je da uništi cijeli jedan narod, da se Bošnjaci nikada više ne vrate na svoja ognjišta. U toj namjeri nisu uspjeli. Život u Srebrenici se nastavio, težak je, ali častan.
Da života u Srebrenici i dalje ima, svjedoči petočlana porodica Nukić. Sadmir i Dželaludina, iako su protjerani, očevi im ubijeni, kao i ostali članovi porodice, odlučili su vratiti se. Njihova djeca danas žive u Srebrenici, hodaju njenim ulicama, obrazuju se. U nastavku pogledajte šta je ova mlada porodica poručila našoj ekipi koja i danas boravi u Srebrenici.
Sadmir Nukić, rođen je 1982. godine u Ljubovi, mjestu koje graniči sa Srebrenicom u Srbiji, ali živio je u Srebrenici. Kada je počela agresija, bio je treći razred osnovne škole i nije ni znao šta znači taj termin, priča nam. Živio je do 95. godine sa svojom porodicom u Srebrenici.
Sadmir je sa svojih 12 godina ostao najstarije muško u porodici. Sličnu sudbinu dijeli njegova supruga Dželaludina, s kojom ima troje djece. Otac joj je radio kao pomoćnik pri UNPROFOR-u, pa su neko vrijeme boravili u hali jer su im obećali da će tu biti sigurni, no nisu bili.
Dželaludina, njene tri sestre i majka nikada više nisu vidjele oca i supruga. Zauvijek su ga odvojili od njih. Posljednje očeve riječi bile su, prisjeća se Dželaludina, da slušaju majku. Supružnici Nukić saglasni su da su za genocid krivi svi, međunarodna zajednica i entitet RS.
Mislio je, priča nam Sadmir, da će situacija sada u Srebrenici biti mnogo bolja, nego što u suštini jeste. Susreću se s mnogim opstrukcijama.
Umjesto toga žrtve i porodice žrtava genocida počinjenog nad Bošnjacima u Srebrenici često su opstruirani, teško nalaze posao, a djeca u osnovnim školama ne uče bosanski jezik.
Srebrenica ostaje prazna kao i poslije svakog 11. jula, ne zato što su pobjegli, nego zato što su planski i sistemski ubijani. Ipak, ova porodica pokazuje da se od borbe za normalan život u rodnom mjestu ne odustaje tako lako. Barem im borbu nisu mogli oduzeti.
(S.Delić)
