Legendarni fudbaler i trener Budućnosti Janko Miročević preminuo je danas, u 71. godini, prenose Vijesti.
- Miročević je gotovo cijeli fudbalski vijek proveo u Budućnosti, u koju je došao iz OFK Titograda. Uz brata Anta, ali i plejadu drugih velikih fudbalera bio je dio generacije "plavih" koja je 1977. godine na beogradskoj "Makarani" igrala finale Kupa Jugoslavije protiv Hajduka", navodi ovaj sajt.
Budućnost je poražena u produžetku - 2:0. Neizbrisiv trag Miročević je ostavio kao trener, kroz njegovu školu prošle su generacije i generacije mladih igrača, postajali dobri ljudi, a onda i dobri fudbaleri.
On je nedavno govorio o životnom putu.
- Najprije sam bio registrovan za Zabjelo, ali je prije mog seniorskog debija stigao poziv za vojsku i ja sam svoje prve seniorske minute upisao u Hajduk Veljku iz Negotina u Trećoj jugoslovenskoj ligi. Po povratku u Titograd, OFK Titograd me je zvao i tu sam bio tri sezone, sjajne godine… Sa bratom Antem, pa Draganom Pejovićem, Ahmetovićem, Paljevićem, Vujovićem, Nikezićem, Boljevićem, Martinovićem, Vujačićem, Abdovićem, Cacom Ljumovićem, Milem Čovićem…. Trener je bio Šanjo Ljumović. Kada vidite koliko je igrača kasnije otišlo u Budućnost, to je neki prirodan put bio – onda je jasno i kakav je OFK Titograd bio. Rado viđen gost na svim terenima, uvijek smo igrali čist, dopadljiv fudbal, otuda i nadimak romantičari - govorio je za Lobsport.me.
Bilo je riječi i o finalu protiv Hajduka. Pred tačno 72.058 gledalaca.
-Od čega sigurno 60.000 navija za nas. Cijeli Titograd, ma cijela Crna Gora, je otišla za Beograd. Protivnik Hajduk, a mi motivisani da ispišemo historiju protiv tada jednog od najjačih jugoslovenskih timova. Marko Valok nas je fantastično spremio, odigrali smo meč na vrhunskom nivou, pali tek nakon produžetka (prim. aut. 2:0 za Splićane – strijelci Luketin i Žungul). Ipak dočekani smo kao heroji, grad je tada živio za fudbal. Jer, realno kada se vratimo nazad, Budućnost nije imala mnogo uspjeha kao klub, zbog toga su dva finala Kupa (prvo 1965. i poraz od Dinama 2:1) najveća dostignuća. Evropa se igrala rijetko, sjećam se mečeva sa Panatinaikosom, pa sa nekim Šveđanima, ali rijetko baš. Pa i Dejova generacija, sjajnih fudbalera, nije dotakla evropske kupove, a npr Radnički, Sarajevo, Vardar, Olimpija, čak i Sloboda Tuzla… – imali su svoje evropske izlete, Budućnost baš i ne”.
