Prevazilaženje podjela

Srbi iz manjeg bh. entiteta niti su priznavali odluke Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a niti su dolazili (kao što izostaju i danas) na svečane prijeme i manifestacije Dana državnosti. Ovaj su značajni datum iz naše prošlosti političari iz HDZ-a bojkotirali, također, u vrijeme predsjedavanja Ante Jelavića i djelimično za mandata Dragana Čovića. Bošnjačka je politika (sve stranke bh. provenijencije) naglašeno i ustrajno obilježavala ovaj dan, nastojeći da ga afirmira kod svih građana Bosne i Hercegovine.

Govori predsjednika Aije Izetbegovića, koji nije nastupao kao vođa SDA, već kao čelni čovjek države, odisali su ne samo svečanim duhom nego i porukama namijenjenim Bošnjacima te svim građanima BiH. Izetbegović je 1998. rekao: Historija ne počinje sa nama i mi se poštovanjem trebamo sjetiti hrabrih ljudi koji su se toga dana, prije 50 godina, okupili da bi potvrdili identitet i državnost BiH.

Ali, državnost BIH nije potencirala samo SDA. Istu je orijentaciju imala i Stranka za BiH, Socijaldemokratska partija i sve probosanskohercegovačke stranke. Stranka za BiH i danas djeluje u pravcu jačanja države i njenih institucija, međunarodnopravnog subjektiviteta i teritorijalnog integriteta BiH, zaštite interesa svih njenih građana, vladavine prava, reintegracije društva te jedinstvenog ekonomskog prostora. Sličnu viziju države BiH ima i Socijaldemokratska partija, koja želi izgradnju Bosne i Hercegovine kao suverene, jedinstvene i demokratske države Integrirane u EU i NATO kao optimalan način postizanja njenog ekonomsko-socijalnog napretka.

I ostale se probosanske stranke zalažu za BiH kao suverenu državu, a njen ishod vide u Evropskoj uniji i Sjevernoatlantskoj alijansi.

Sljedeće godine (1999.) domaćin prijema organiziranog povodom Dana državnosti bio je tadašnji predsjednik Vijeća ministara BIH Haris Silajdžić (Stranka za BIH). Ponovio je opredijeljenost BiH za jačanje države, njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta uz ponavljanje poruka ZAVNOBiH-a. Istog dana, Alija Izetbegović je u poruci svim građanima BIH povezao prošlost i sadašnjost zatraživši “da se sa dužnim poštovanjem sjetimo hrabrih ljudi koji su na taj dan prije 56 godina potvrdili državnost BIH, kao i mnogih junaka koji su boreći se protiv agresije u minulom ratu, branili i odbranili Državu”.

U poslijeratnoj obnovi zemlje, u miru koji je nastupio od 21. 11. 1995., trebalo je prevazilaziti stare podjele u BIH. Zbog apsolutne političke dominacije stranaca, činilo se da država kreće naprijed i pored toga što je član Predsjedništva BiH u n prvom mandatu bio Momčilo Krajišnik.

On je bio nacionalista iz prethodne ratne etape, koji je u agresiji dijelio BiH i bio zagovornik njenog nestanka. Dolaskom u Predsjedništvo BiH Živka Radišića proces mimog reintegriranja BiH tekao je prilično dobro, mnogo uspješnije nego prije njegovog izbora i mnogo bolje nego danas jer su prilike u BiH nakon rata bile neuporedivo drugačije, ali i zbog potpune dominacije stranaca u političkom životu. Njihova riječ je bila presudna za sve učesnike u mirovnom procesu, jer su imali na raspolaganju Bonske ovlasti.

Ustoličavanjem Milorada Dodikaza premijera u entitetu RS na tenkovima međunarodne zajednice izgledalo je da je krenuo proces uspostave normalne države. Ali, predsjednik BIH (koji je bio i predsjednik SDA BIH) Alija Izetbegović je od samog početka bio skeptičan prema Dodiku. Dodikove izjave i postupci su vremenom dobijali na intenzitetu.Ovu strategiju srpskog premijera nisu prepoznavali njegovi zapadni pokrovitelji. Oni su stalno insistirali kod predsjednika Izetbegovića da Dodika prihvati kao relevantnog sagovornika. U početku je Dodik bio njihovo “mezimče”, kooperativan igrač. U početku je on, istina, pokazivao spremnost da radi na izlasku BiH iz začaranog nacionalističkog vrtloga, nazivajući kreatore RS-a pogrdnim imenima. Prisjećam se njegove izjave o Srebrenici “da je to apsolutno bio genocid”(2008). Ova izjava se dijametralno razlikuje od dodikovih sadašnjih ocjena, u kojima on kategorički kaže: “tamo (u Srebrenici, prim. autora) se nije desio genocid, to znamo svi ovdje u Republici Srpskoj”. Sličnih nedosljednih izjava mogli bismo još citirati.

Dodikovo početno prihvatanje bio je njegov politički intermezzo, “hvatanjezraka” za buduće događajeu BIH. I pored pokušaja, Izetbegović nažalost nije uspio razuvjeriti zapadne diplomate u iskrenost Milorada Dodika. Srpska nacionalistička progresija započela je posebno od 2006. godine, a od 2007. Dodik počinje, najprije bojažljivo,a onda sve očiglednije,manifestirati svoj protivbosanski stav, uz daleke naznake srpskog separatizma. Bošnjačko rukovodstvo predstavljeno preko SDA, a nakon 2000. preko Demokratske alijanse za promjene, imalo je bh. državotvorni “uklon” bez obzira na to što su stranci uklonili nacionalne stranke s političke scene. Ovo se i dogodilo jer je došlo do takvog formiranja vlasti.