Da je neko rekao Srebreničanima da će ih njihove komšije te 1995. godine ubijati i razdvajati njihovih najmilijih, ne bi mu vjerovali. Međutim, to se jpravo dešavalo. Prijatelji i komšije sa kojima su do jučer dijelili svoje najljepše trenutje su došli na njihov kućni prag te oduzeli živote njihovih najmilijih.

Jedan od preživjelih Srebreničana je i Mevludin Orić koji je govorio u našoj emisiji 'Istarga sedmice'. On je 14. jila 1995. preživio strijeljanje u blizini škole u Orahovcu, kod Zvornika. Kako bi sačuvao svoj život od krvoloka VRS, morao je glumiti da je mrtav.

-Ja sam se 1992. vratio iz Hrvatske vratio u Sebrenicu. Znao sam da je pala ali sam odlučio da se vratim. Znam da sam ’92. u junu ili julu došao na slobodnu teritoriju kada je oslobođena od strane Nasera. U Tuzli sam se borio da se probijem do Srebrenice i došao sam tamo gdje sma naumio. Vratio sam se u Tuzlu da dovezem hirurga i lijekove. Bilo nas je 50 po zadatku da nosimo lijekove. Svojom voljom je krenuo Nurif sa svojih 500 ljudi. Doveo sam hirurga i lijekove što mi je i bio zadatak – kaže Orić.

Orić ej više puta bio svjedok u Hagu ali i u BiH. U našoj emisiji je ispričao trenutke svjedočenja u Hagu kada je kako kaže psihički pobijedio zločinca Zdravka Tolimira.

-Bio sam tri puta svjedok. Prvi predmet je Bbio Popović i ostali. Zadnji predmet je bio Tolimir koji je optužen ali je tamo na svu sreću krepao. Ne mogu rei da je umro jer je životinja. Proveo sam s njim 4 dana. A ja sam njega psihički pobijedio da je on tražio pauze. Bio sam u BiH dva ili tri puta svjedok. Danas živim od tih 280 KM kao demobilisani borac. Nema veze što sam preživio genocid ali sam bio borac do zadnjeg dana. Izgubio sam familiju a meni daju 280 KM dok političari imaju tolika primanja – poručuje Orić.

Orić je sve vrijeme bio borac ARBiH. Tako je bio na ratištima i linijama u Srebrenici i kako kaže bez puške zajedno sa svojim saborcima je branio teritoriju. Ističe kako oni na liniji nisu ni znali da je Srebrenica pala.

-Mene 13. jula 1995. zarobljavaju. Krenuli smo kroz šumu bez pušaka. Moje su bile nažalost otišle na ispomoć i nikada se nisu vratile. Čuvao sam liniju na Jagliću bez puške a UN je pobjegao sa te linije. Mi na liniji ništa ne znamo da je Srebrenica pala. Burim da je pao Srebrenice ne bi bilo. Oko 20, 20:30 vidimo nekla žena nosi ruksak. Sletimo u šušnajre i kažu nam da je pala Stebrenica – prisjeća se Orić.