Danas donosimo tekst profesora Ibrahima Krzovića o Bosanskoj kući.
Zahvaljujemo se Krzoviću što je uslišio našu molbu da napiše ovaj tekst. Inače, Krzović svoje znanje nesebično dijeli i svoje stavove poklanja kao nauk svim generacijama koje vole znanje.
U nastavku prenosimo tekst profesora Krzovića.
Građenje je vid stvaranja dobra, životna potreba čovjeka od iskona do danas. Od sićušnih tvorevina ljudsih nastambi, vremenom su nastale mega-urbane strukture koje u pojedinim dijelivima svijeta dodiruju jedna drugu, prijeteći iščeznuću prirodnog krajolika. To su fenomeni civilizacijskih tokova kojim su, nerijetko tekle i rušilačke bujice civilizacijskog izroda.
U svemu što se gradilo najvažnije je bilo ono elementaarno ljudsko stanište. Kuća, zgrada za stanovanje, stan. Sva dobra koje su imali i mali i veliki gradovi: muzeji, galerije, teatri, koncertne dvorane, parkovi, dućani, restorani pružali su čovjeku manje ili više izdašnu sreću življenja, ali je u tom osjećanju bogatstva i sreće i života, u krajičku svijesti svakoga, bilo ono mjesto smiraja u kojemu se čovjek zatvori. Svoja kuća, svoj prostor.
Kad se treba to pribježište, nekad se zvalo svoje ognjište, onda mu se posvećuje pažnja u kakvoći i načinu građenja. Kuće po Bosni su se gradile ćerpićem i drvetom, po Hercegovini kamenom. Dovoljno da traju koliko je vijek jednog porodičnog gnijezda pa i duže. Po mjeri za vječnost gradila se duša. Ali gradilo se i za ovozeljski život duše pa se za kuću pažljivo biralo mjesto i u gradu i na selu, lijep pogled na okolinu, lijepo i valjano susjedstvo. Osim lijepog u otvorenom, čovjek je gradio sreću i u intimi porodičnog života, ukrasima govora voljenim. Ništa nije bilo prekomjerno, sve sazdano rukom, i zid od ćerpića, i složena drvena konstrukcija velika gradnjom koliko i rastom vitkih jelovih stabala, sve na dohvat ruci, vidu i dodiru.
Kako svako vrijeme neumitno donosi i u gradnji novine, tako i oblike i konstgrukciju kuće i zgrade određuju nova shvatanja i tehnička dostignuća tog vremena. Nešto neminovno nestane, a nešto novo donosi nove vrijednosti: visoke tehničkoinstalacione standarde, racionalizam, estetiku iz funkcionalizma. Htijenja individualizma potisuje sila globalizma.
Prof. dr. IBRAHIM KRZOVIĆ
Rođen je 1935. godine u Sarajevu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu, Odsjek za historiju umjetnosti, završio je osnovni i postdiplomski studij, te odbranio doktorski rad Secesija u arhitekturi Bosne i Hercegovine 1987. godine.
Radio je kao kustos u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine. Bavio se likovnom kritikom i esejistikom, galerijskom praksom, valorizacijom kulturnog, a posebno arhitektonskog naslijeđa. Pripremio je i postavio nekoliko izložbi savremene bosanskohercegovačke grafike u inostranstvu (Parizu, Dortmundu, Berlinu, New Yorku, Chicagu, Kairu). Osim brojnih tematskih izložbi, pripremio je i postavio više monografskih i retrospektivnih izložbi bosanskohercegovačkih umjetnika: Ismeta Mujezinovića, Hakije Kulenovića, Emira Dragulja, Memnune Vile i Zlatka Ugljena, koje su bile popraćene katalozima ili monografijom.
Historiju umjetnosti predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti, Akademiji scenskih umjetnosti, Muzičkoj akademiji, Filozofskom fakultetu, a Historiju islamske umjetnosti na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Akademske 2002/2003. osnovao je Katedru za historiju umjetnosti pri Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
Objavio je veliki broj stručnih radova i deset knjiga – monografija o bosanskohercegovačkoj umjetnosti i umjetnicima, između ostalog: Ismet Mujezinović, Tuzla, 1985; Arhitektura Bosne i Hercegovine 1878.-1918., Sarajevo, 1986; Eduard Loidolt Akvareli iz Bosne i Hercegovine (Aquarelles from Bosnia and Herzegovina 1880-1882), Zűrich, 1999; Ismet Rizvić-Akvareli, Sarajevo, 2004; Arhitektura secesije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2004; Stari ljetnikovci – kule i čardaci, Sarajevo, 2019.
