Prve rođene petorke završile u cirkusu: Njihovo pismo potreslo svijet, a način na koji su odrasle...

Nije mogla da vjeruje, petoro djece odjednom! Naravno, Elzire je pretpostavila da ima blizance. Ali da ih je toliko...

Doktor je umorno obrisao znoj sa čela, a onda izašao napolje da udahne svjež vazduh. U ovoj seoskoj kući u Ontariju vladalo je takvo beznadežno siromaštvo da je Alan Defo bio siguran: neće preživjeti. Bilo je nemoguće da djevojčice od po sedam stotina grama 1934. godine uspiju da prežive...

U porodici Dion je već bilo petoro djece: Ernest, Rouz-Mari, Tereza, Danijel i Polin. Najmlađa je imala dva mjeseca kada je Elzire ponovo zatrudnjela. Naravno, vijest o novom dodatku nije je previše obradovala.

„Proći ćemo nekako“, reče Oliv Dion mrzovoljno. Elzirin muž, kao i ona, dolazio je iz porodice francuskih imigranata.

Imala je samo dvadeset četiri godine, a već tako velika porodica... Trbuh seljakove žene rastao je ogroman, ne iz dana u dan, već iz sata u sat. Duboka bora pojavila se na Oliveinom čelu. Nije imao pojma kako da nahrani sve svoje potomstvo. Kuća u kojoj su živjeli bila je nepouzdana i neudobna. Nema struje, nema tekuće vode. A zemlja im nije pripadala – u stvari, Dionovi su se jednostavno nastanili na njoj, bez pitanja.

Nije bilo govora o tome da će Elzire otići u veliki grad da se porodi. Porodica za to nije imala sredstava. Zato su pozvali doktora Defoa i dvije babice – tetku Donaldinu i gospođu Lebel – pravo kod njih. I u noći 28. maja 1934. godine dogodilo se čudo. Elzire je rodila ne dvoje, ne troje, već petoro djece odjednom. Sve one – djevojčice – nisu bile veće od sedam stotina grama. I niko nije mogao da garantuje za njihove male živote.

Činjenica je bila toliko neobična da je dospjela u novine. Prema jednoj verziji, novinarima je prvi pisao brat Oliva, oca djevojčica. Kao, ovako nešto se desilo ovdje, a ti ni ne znaš za to? A onda su članak ponovo štampale glavne publikacije. Dospjela je i u svjetske medije. Roditeljima je došao da lično čestita premijer Ontarija Mičel Hepbern. Navratio im je i Crveni krst. I svi koji su se našli u Dionovoj kući bili su zadivljeni njihovim siromaštvom.

„Djeca neće preživjeti u ovim uslovima“, odmahnuo je glavom gospodin Hepbern.

Dioni, koji su ranije živjeli povučeno, brzo su se navikli na stalni priliv gostiju. Ljudi su dolazili i iz najudaljenijih gradova da zure u mališane. I, naravno, uvijek sa poklonima! Za porodicu bez novca, ovo je postao novi način zarađivanja za život. Dozvoljeno im je da se slikaju sa djevojčicama, da ih drže u naručju... Elzira se umorno osmjehnu. Bila je potpuno iscrpljena ovim životom. I ubrzo je ponovo trljala svoj punašni stomak.

Ispostavilo se da su ove nejake bebe, rođene dva mjeseca prije vremena, zaista željele da žive. Svojim sićušnim šakama su se uhvatili za život i pobijedile! Stavljane su u pletene korpe – drugih kolijevki jednostavno nije bilo – a onda je neko ljubazan poslao Dionovim inkubator koji nije radio na struju. Tako je bilo moguće održati toplinu koja je bila toliko važna za bebe...

Nisu dobijale dovoljno na kilaži, a njihova majka jednostavno nije imala dovoljno mlijeka za sve. Tako je Toronto počeo da šalje litru mlijeka dnevno da nahrani najpopularnije dejvojčice u Kanadi. A onda je uskočio Crveni krst. Porodici Dion je ponuđeno puno starateljstvo nad djevojčicama. Koliko dugo? Možda dok ne napune 18 godina. Ali bi bili u potpunosti podržani, i Dionovi bi mogli da odahnu.

Oliv je iskoristo priliku. Naravno, dkevojčice su doprinokele porodičnom budžetu, ali su i rashodi za njih rasli. Međutim, Crveni krst je bio ispred kanadske vlade. Donoket je poseban zakon o starateljstvu nad petorkom! Prebačeni su pod okrilje Krune (na kraju krajeva, Kanada je bila dio Britanskog Komonvelta), pod vrlo uvjerljivim izgovorom. Kažu da porodica Dion pokušava da profitira od svojih kćerki. A plemenita Kruna sve radi iz milosti...

U stvari, država Ontario je profitirala od petorki mnogo aktivnije od roditelja djevojčica. Bilo je to stvarno prodato djetinjstvo! 50 miliona dolara – toliko su sestre zaradile za vladu. O njima se pisalo, njihove slike su postavljane na razne proizvode, od salveta i formula do pletenih korpi i dječijih čokolada. I za njih su izgrađeni posebni stanovi. U njima su živjele djevojke, pod nadzorom ljekara i dadilja, i svako je mogao da zaviri u njihov život.

Bio je to pravi „Trumanov šou“, ali samo sa pet zamorčića. Djevojke su se stisle jedna uz drugu, pa čak i razvile svoj jezik, razumljiv samo njima. Pošto su držane izolovano, praktično nisu imali svakodnevnog iskustva sa interakcijom među drugim ljudima. Pa ipak su stalno - dan za danom, godinu za godinom - učestvovale u emisiji.

Vodili su ih na različite događaje, fotografisali, tjerali da se smješkaju za kameru. Svaka djevojka je imala svoju "boju". Tako su se razlikovale, i tako su im bile obilježene stvari - od odjeće do igračaka. Na primjer, Anetina boja je bila crvena. Sesil je bila zelena, Emilina je bila bijela, Marie je bila plava, a Ivon je bila ružičasta. Majci se sve ovo nije dopalo i pokušavala je da se svađa sa nastavnicima u danima kada joj je bilo dozvoljeno da vidi djevojčice.

Međutim Oliv je odlučio: dosta je bilo. Previše novca je prolazilo pored njih. Doktor Defo, koji je napisao nekoliko knjiga, zaradio je – prema savremenim procjenama – skoro tri miliona dolara. I Oliv je podnio tužbu za vraćanje starateljstva nad kćerkama. Petorke su već bile ubačene u tri filma! Pojavile su se na radiju! A porodica nije dobila ništa od toga!

Porodica se ponovo okupila kada su djevojčice imale devet godina. Za njih je izgrađena posebna kuća sa 20 soba, gdje su svi mogli udobno da žive (a bilo je još troje djece). Djevojčice su poslate u školu... I ispostavilo se da ima mnogo problema sa njima. Loša socijalizacija je učinila svoje. Zgurali su se u čopor i nikoga nisu puštali blizu sebe. Nisu se dobro slagale sa drugima. Roditelji su pokušavali da utiču na njih, ali njihove zastarjele metode samo su pojačavale otuđenje.

Kada su napunili 18 godina, Dion petorke su napustile roditeljski dom. Kasnije su se pojavile razne špekulacije: neki su tvrdili da se Oliv prema njima nije ponašao baš očinski. Drugi su vjerovali da je to fikcija. Bilo kako bilo, djevojke nisu htjele da žive sa majkom i ocem. Od tada nisu imali skoro nikakav kontakt sa rodbinom.

Mari se udala i imala troje dece. Annet je svom mužu dala tri sina, Sesil je imala pet. Emili, najkrotkija od svih, odlučila je da uđe u manastir, ali je umrla u dvadesetoj godini. Ivon je studirala skulpturu, radila u biblioteci…

Do 1990-ih, njih tri od originalne petorke su još uvijek bile žive. Živjele su zajedno u istoj kući i stajale jedna uz drugu kao stijena. Tokom cijelog života sestre su jedna drugoj bile glavni oslonac. A podnijele su i tužbu protiv vlade Ontarija. Tražile su 4 miliona dolara nadoknade za svoju eksploataciju. Dobili su sve, do posljednjeg centa.

Kada su rođene sedmorke McCaughei, sestre Dion su napisale pismo roditeljima djece:

„Molim vas“, rekle su. „Ne ponavljajte greške naše porodice. Ne objavljujte svoj lični život. Živite životom obične porodice, i tada ćete imati priliku da nađete sreću. Naše prodato djetinjstvo ne smije da se ponovi.“