Mjesec juli je mjesec tuge i sjećanja na zločine počinjene u Srebrenici i Prijedoru. Nakon 11. jula i ukopa žrtava genocida u Sebrenici, jučer je klanjana dženaza žrtvama ubijenim u Prijedoru. Nakon 32 godine od zločina u Prijedoru još uvijek se traga za više od 400 žrtava.

Čovjek koji je simbol traženja nestalih, Amor Mašović, je gostovao u našoj emisiji '7plus'. Istakao je kao ga čudi da neki naučnici i akademici govore za Prijedor da je to nepresuđeni genocid.

-Ja već duže od decenije ponavljam da se Prijedoru desio genocid. U Sarajevu je presuđen maloljetnik koji je živio u Kozarcu a koji je osuđen za genocid na maksimalnu kaznu za maloljetnika od 10 godina od starne Suda RBiH. U svojoj žalbi priznaje da je počinio genocid ali da od devet tačaka optužnice da tri nisu dokazane i da mu se smanji kazna. Vrhovni sud odbacuje žalbu te to postaje prva presuda na prostoru evropskog tla nakon holokausta. Prijedor je prvi presuđeni genocid u BiH ali i u Evropi – ističe Mašović.

U Prijedoru je pronađeno više od 73 masovne grobnice gdje su pronađeni ostaci ubijenih Prijedorčana. Mašović navodi da su zločinci znali šta rade jer su nakon ubijanja pravili i sekundarne grobnice.

-I ne samo 73 masovne grobnice nego i više stotina pojedinačnih. Na ukupno preko 500 lokaliteta u općini Prijedor i drugih opština ali i u Srbiji i Hrvatskoj su pronađene grobnice. Sekundarne grobnice se dešavaju nakon onoga što se desilo u Srebrenice. Prve masovne masovne grobnice odnosno one sekundarne su u Prijedoru. Barem to proizilazi iz dnevnika Mladića koji kaže da je tamo ubijeno 500 ljudi. U Tomašici je pronađeno dakle više od 800 ubijenih. Bilo je u grobnicama i Srba koji nisu bili poslušni tadašnjim srpskim liderima. To nam sve govori o sistematičnom zločinu i skrivanju jer su znali šta su počinili – navodi Mašović.

U Prijedoru je ubijeno 102 djece u zločinima počinjenim na ovim prostorima. Do dan-danas nije izgrađeno nikakvo obilježje u Prijedoru koje bi bilo podsjetnik na to šta se desilo. Mašović kaže da sa druge strane oni koji su ubili ovu djecu imaju više prava nego oni što su ubijeni.

-Nije teško izvlačiti zaključke, da tih 102 djece nemaju pravo na bilo kakvo obilježje. Ni danas nemaju pravo u odnosu na one što su ih ubijali. Možda je to shvatljivo jer mi zaboravljamo našu blisku prošlost. Takvo istrebljenje bilo je i u protekla dva vijeka – ističe Mašović.

Mašović ističe da čudi kako danas oni koji znaju gdje su masovne grobnice ne govore o lokacijama istih. Pita se zašto su stanovnici koji su posmatrali sve te zločine šutjeli na ono šta se dešavalo.

-Ono što čudi da je to vrijeme davno prošlo a danas nisu spremni da kažu gdje je 30 članova porodice Bečić. Ne oni koji su činilo zločine nego oni koji su to sve posmatrali. Zašto su stanovnici mirno posmatrali šta se dešavalo u Tomašici a tu istu grobnicu je prijavio čovjek iz civilne zaštite koji nije to ni učinio – navodi Mašović.